Otkad mu je porezna uprava prošlog tjedna zbog neplaćenih doprinosa zatvorila čuvenu brijačnicu u središtu Pule, živuća pulska legenda Ferruccio Poles lakonski objašnjava u čemu je stvar: "Nema se tu što puno pričati. Sve veća davanja, sve manja primanja, idem u mirovinu".
Ovaj 66-godišnji vitalan, vitak i produhovljen pulski brijač i naširoko poznat flamenco gitarist kaže da je njegova vjerna klijentela sve starija, a mlađe generacije uopće ne prepoznaju duh i šarm ove 120 godina neprekinute obiteljske tradicije, koju je krajem 19. stoljeća na jugu Hrvatske započeo njegov djed Nikola, rođeni Sinjanin, a onda i otac Rodolfo.
- Kad su mi zatvorili brijačnicu, ja sam umro, i duhovno, i moralno i emotivno, samo ne fizički. Ja sam u toj radnji učio od oca zanat; tu sam svirao gitaru, što mi je kao drugi zanat. Radnja mi je bila kao dnevni boravak, a i mušterijama koji su bili više gosti. Bilo je tu muzike, priča, politike, smijeha, govori nam Ferruccio. Kao Meštar u "Velom mistu", koje se baš sada ponovno reprizira na HTV-u", podsjećamo ga. "E tako", odgovara.
Ferrucciov djed Nikola u svoje je doba u Cetinju brijao i samog crnogorskog kralja Nikolu, a u Dubrovniku je oženio Ferrucciovu baku Paolu Soletti (Soletić), čiji je otac, pak, kako ponosno ističe naš sugovornik, bio grof.
Istodobno s početkom rada kod oca, kao tinejdžer počeo je svirati gitaru. Jednu od prvih gitara kupio je od jednog našeg pomorca koja je, nasuprot tadašnjim gitarama s metalnim žicama, imala plastične žice, a koje su potrebne u sviranju flamenca. Kasnije je, 1985. godine, u Madridu kupio originalnu flamenco gitaru, i to kod čuvenih španjolskih izrađivača, sada pokojne braće Conde.
- Tada sam u Madridu zalazio na mjesta gdje se svirao flamenco. Ulazio sam u sobe gdje su se umjetnici spremali za nastup i pod izlikom da želim nabaviti gitaru, gledao kako sviraju i pamtio njihove tehnike i trikove, nastavlja Ferruccio.
Samouk je, učio je pomoću nekih knjiga i svojedobnih manjih tečaja u Circolu. "I Paco de Lucia je bio samouk", odmah ističe Ferruccio, kojega bi, dok bi za pauza sam u radnji svirao gitaru, turisti zamolili mogu li ući i slušati njegove srčane izvedbe.
S prijateljem i glazbenim partnerom, pokojnim fotografom Glasa Istre Eduardom Strenjom, upoznao se za jednog nastupa u pulskom kazalištu, gdje je Ferrucciov koncert fotografirao Strenja, koji je također od malih nogu svirao gitaru. Kad mu je naš pokojni kolega donio fotografije u brijačku radnju, počelo je 20 godišnje prijateljstvo i djelovanje sjajnog entuzijastičnog gitarističkog flamenco dueta. "Zajedno smo bili dobri", nastavlja Ferruccio.
Na kraju, u hipu je pristao da uskoro, ovisno o razumijevanju nekog profinjenog pulskog domaćina intimne, akustične lokacije, organiziram Ferrucciov gitaristički nastup s gostima. Kao iz topa je pristao, sa žarom u očima. Ovu socijalnu masovnu katastrofu živimo gotovo svi i to nikako ne bi smio biti humanitarni, već humani koncert druženja i solidarnosti. Svima onima kojima je još stalo! (Piše Zoran ANGELESKI)
CIJELI TEKST ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.