Sve otkad je Odisejev pas Athos jedini prepoznao svog gospodara nakon gazdina povratka s dvadesetogodišnjeg lutanja, psi i književnost njeguju veoma nježan, međusobno privržen odnos.
Najnovija izvedba "Njuški" zagrebačkog Teatra Exit, u režiji Matka Raguža, također nas nastoji upozoriti do koje smo mjere odgovorni za pseća stvorenja, za tu se svrhu posluživši tekstom mladog australskog dramatičara Christophera Johnsona.
Filip Križan, Fažanac sa zagrebačkom adresom, Enes Vejzović i Janko Rakoš izvrsno su odabrani za glumački trolist predstave. Svaki od navedenih glumaca ima osobitu kvalitetu ljudske topline i neposrednosti, što se u kombinaciji s psećim monolozima pretvara u precizne portrete ljudskopsećih, nerazdjeljivo pomiješanih afekata.
I dok je pomalo robusni, ali zato srčani Janko Rakoš zaslužan za vjerojatno najpotresniju, tragičnu priču o pitbulskoj agresiji, u kojoj se pas koji kolje svoje dvorišne susjede duboko srami svoje ljutnje i u pokušaju isprike bespogovorno jede otrov u zdjelici, serviran blagom rukom vlastita gospodara, dotle zaigrani i gotovo prozirno tanak Filip Križan izvanrednim komičkim darom igra niz psećih osobnosti koje su ili prisilno trenirane da budu trkaći psi ili podučavane za njušenje hrane na aerodromima ili naprosto opsesivno zainteresirane samo za zadovoljavanje gladi i seksualnog nagona. Ipak, upravo Filip Križan igra drugi veliki monolog predstave, svojevrsnu pseću "Medeju" ili ispovijed zlatne retriverice koja nije htjela dozvoliti da joj ponovno i ponovno odnose štenad, zbog toga ih osobno usmrtivši.
Romantika je rezervirana za bogartovski ležernog Enesa Vejzovića, koji u dva prekrasna monologa o ljubavi prema psećem najboljem prijatelju i lokalnoj psećoj ljepotici dočarava svu stidljivost iskompleksiranog psećeg zaljubljivanja, da bi zatim u priči o dobroti dubrovačkog gospodara i njegovom nestanku dotaknuo veoma bolnu temu rastanka čovjeka i psa. (Nataša GOVEDIĆ/NL)
VIŠE O PREDSTAVI U TISKANOM IZDANJU.