U Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula, u vrlo ugodnoj, gotovo pa intimnoj atmosferi održano je predstavljanje knjige Damira Zlatara Freya "Stanzia Grande". Druga je to knjiga poznatog redatelja koji je režirao čitav niz uspješnih predstava u ovoj kazališnoj kući, za što je okrunjen nagradama i priznanjima.
Poput prethodne knjige, "Kristalnog kardinala", i ova je knjiga objavljena u izdanju Frakture. O knjizi su pored autora govorili Maja Gregl i Seid Serdarević.
- Za Freyem je veličanstveni vikend, nakon velikog priznanja za njegov kazališni rad, sada predstavljamo njegovu drugu knjigu točno dvije godine nakon prve, uvijek u istim prostorima. U ovom djelu autor odlično balansira između raznih dimenzija i svjetova, to je knjiga o ljubavi u najširem smislu, cijeli spektar tema koje su u fokusu autorova interesa. Nije to samo priča o anđelu i demonu, o ljubavi, to je fantastična, čudesna priča gdje je na fascinantan način pokazao sva lica ljubavi, a roman ima čitav niz podtekstova koji svaki dobar roman mora imati. I samu je Stanziu, mjesto nedaleko od Umaga, prikazao na veličanstven način, naprosto fascinantno. Vrlo je sugestivan i njegov način opisivanja prirode i prostora, kao i uvođenja likova, on svijet vidi u slikama koje su savršeno povezane. S ovim romanima svrstava se među najzanimljivije glasove hrvatske književnosti, kazao je Serdarević.
Poput Serdarevića, vrlo je nadahnuto o knjizi govorila Maja Gregl, ističući da je u riječima ovoga autora prisutno iznimno bogatstvo, mnoštvo metafora, sinestezija, a u knjizi ima jako puno ljubavi. Tu ima i bajkovitih elemenata, i kuća je svojevrstan lik, živa je, njezini likovi govore, roman je pun zavjeta, sve je autor plastično opisao, a govoreći o likovima, ambijentaciji i ostalim karakteristikama romana, Gregl je rekla "ostalo neka ostane zagonetka".
Sam je Frey rekao da njegovi junaci putuju kroz tri dimenzije, a vrlo je sugestivno opisivao i neke momente iz te knjige, osvrćući se na razne epizode svoga rada te na činjenicu da mnogi opisuju i ukazuju na prokletstvo te Stancije, dok je on tamo osjetio svojevrsnu čaroliju, kao da ga nešto štiti.
- Poseban mi je bio i trenutak kada sam dovršio roman i poslao ga za tisak, dok se privitak "punio". Kako se taj privitak "punio", i one crte bivale sve veće, imao sam osjećaj da gledam aparate koji drže nekoga na životu. Bilo je nevrijeme, krupne kapi kiše su padale, a kada je došla poruka da je knjiga poslana, osjetio sam se najusamljenije biće na svijetu, zaključio je Frey.
Ulomke iz romana čitali su Violeta Tomić i Darko Japelj. (V. BEGIĆ)