Dosadna kiša jučer je natapala pulske pločnike, no ono što je za većinu ljudi bio sumorni ponedjeljak, za Dina Špehara je zasigurno bio najljepši dan u posljednjih nekoliko godina. Dan u kojem se probudio i shvatio da sve ono što se u nedjelju dogodilo na "Drosini" nije bio san i da je nakon 6. kolovoza 2011. godine opet osjetio kako to izgleda zabiti prvenstveni pogodak. U danu u kojem je nakon 1.530 minuta odigranih u "zeleno-žutom" dresu napokon postigao prvoligaški prvijenac za Istru 1961 Špehar nije želio davati nikakve izjave, zamolio je time-out da prospava noć kako bi mu se dojmovi malo slegnuli i nije bilo razloga da njegovoj želji ne iziđemo u susret. Zaslužio je to svojom korektnošću u trenucima kad mu zasigurno nije bilo lako, kad se osjećao kao "Pale sam na svijetu", a i pogled na njegovo lice prošarano emocijama kad je u nedjelju izišao iz svlačionice sugerirao je da Špeharova molba nije bila nikakav hir ili osveta. Stoga smo odlučili pričekati jutro, okrenuli njegov broj telefona i nismo trebali dugo čekati da s onu stranu žice čujemo umoran, ali zadovoljan glas.
- Poslije utakmice sam se osjećao kao da sam u nekom transu, nisam znao što bih rekao i zato sam zamolio da prespavam te tako dođem do riječi no, da budem iskren, nisam poslije utakmice mogao zaspati. Gledao sam televizor do tri sata ujutro i nikako nisam mogao doći k sebi, toliko sam bio u pozitivnom šoku. Evo, i kiša je pala nakon dugo vremena, jer sam ja napokon zabio gol, no bez obzira na nju, danas je stvarno lijep dan za mene, ali i za klub i naše navijače i nadam se da će ih biti još jako puno - rekao je jučer, nakon kako-tako prospavane noći, strijelac jedinog pogotka na nedjeljnoj utakmici Dino Špehar. - Prošlo je jako puno vremena otkad sam postigao prvenstveni pogodak, bilo je to u trećem kolu u sezoni 2011/12 kad sam zabio Zagrebu u pobjedi Osijeka 4:0 i poslije te utakmice sam, zadnjeg dana prijelaznog roka, prešao u Dinamo. U Dinamu sam igrao za juniore, u klubu je bila velika konkurencija i dvije godine nisam uopće igrao seniorski nogomet i Prvu HNL, a onda sam otišao na posudbu u Lokomotivu gdje mi je na pripremama puknuo križni ligament. Oporavljao sam se šest mjeseci od te ozljede, nakon toga sam šest mjeseci polako ulazio u igru i onda sam došao u Istru 1961 gdje sam dobio kontinuitet i napokon je stigao i taj pogodak. (I. CEROVAC)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU