Stanje u eurozoni i situacija s eurom neodoljivo podsjeca na situaciju s dinarom u bivšoj Jugoslaviji, samo je što je bivša Jugoslavija bila politicka unija, odnosno jedna država, a eurozona nije ni to, kaže prof. dr. Dragoljub Stojanov, redoviti profesor Ekonomskog fakulteta u Rijeci. Iz te kljucne cinjenice, kaže Stojanov, da «eurozona ne predstavlja zajednicki politicki prostor, proizlaze i sve ostale razlike tog podrucja, a to je da onda nema ni jedinstvenog ekonomskog prostora ni zajednicke ekonomske politike, a da se ne govori o zajednickoj fiskalnoj politici i transferima.»
Ovaj drugi val krize, koji se manifestira kao kriza javnih financija, nastao je kao posljedica nepostojanja koordinirane fiskalne politike, a sam tzv. fond za spas eurozone formiran je naknadno, tek nakon što je kriza u Grckoj vec eskalirala, što govori o nepripremljenosti Europske unije za takve situacije. U bivšoj pak balkanskoj državi, kako opisuje Stojanov, mehanizmi za izjednacavanje stupnja razvoja republika i pokrajina bili su ugradeni u sustav, no ta «uravnilovka», kao što je poznato, nije dobro završila.
- U Jugoslaviji su Slovenija, Hrvatska i razvijenije republike uplacivale novac u takozvani fond za razvoj nedovoljno razvijenih republika, a takvima su se smatrale Kosovo, Makedonija, Bosna i Hercegovina, dok je Srbija po razvijenosti bila negdje u sredini. Podrucja koja su dobivala pomoc razvijala su se nešto brže nego što bi se razvijala da te pomoci nije bilo, no ove razvijenije republike pocelo je muciti zašto daju novac kada od toga nemaju nikakve koristi, niti više na bilo koji nacin taj novac mogu kontrolirati. Uz poznate druge tenzije, i taj ekonomski faktor, moment razlicitog stupnja razvijenosti pojedinih republika i pokrajina pridonio je raspadu bivše države, smatra Stojanov.
Inace, dodaje, kada se govori o teoriji optimalnog valutnog podrucja, treba znati da bez politickog konsenzusa, dakle, svojevrsne politicke unije, ne može biti ni dogovora o preduvjetima za stabilnost. Prvo dakle mora postojati politicka volja, a tek se na kraju kao kruna svega toga može uvesti zajednicka valuta. U eurozoni se nažalost išlo obratno, i sada je «na euru» veliki broj zemalja s velikim razlikama u stupnju razvijenosti, kaže Stojanov.
Prema neoliberalnoj doktrini, na kojoj je ustrojena cijela eurozona, zajednicko je valutno podrucje moguce ustrojiti ako su zemlje na istom stupnju razvijenosti i imaju slican stupanj proizvodnosti rada. No, cak ni prema toj paradigmi, koja je u startu dosta nezahtjevna, nisu uspjeli uspostaviti dovoljno cvrsta pravila, veli Stojanov. Dodaje da optimalnost valutnog podrucja podrazumijeva i punu pokretljivost faktora rada, što na primjeru eurozone znaci da bi se ljudi iz krizom jace pogodenih zemalja, poput Grcke, Portugala i slicno, ako su bez posla, sada trebali seliti na sjever Europe, što je totalno nerealno ocekivati.
- Utopija je da ce se ljudi u Europi tako ponašati. To nije realno ocekivati ni na razini razlicitih krajeva Hrvatske, a kamoli Europe. Za razliku od toga, u SAD-u imamo politicku uniju, mnogo mobilniji rad, jedan jezik, jednu dominantnu kulturu, i neosjetljivost za socijalna pitanja. U EU-u imamo niz zemalja s raznim razinama produktivnosti rada i stopama inflacije, pa de facto imamo toliko valuta koliko je clanica eurozone, mada de iure imamo samo jednu valutu, istice Stojanov.