Vlada i Hrvatska narodna banka pokrenule su javnu raspravu o uvođenju eura, a iako su dani ekonomski argumenti – veće su koristi nego štete – rečeno je, predstavljanje strategije bilo je i politički obojeno.
Jer, kako izbjeći rapravu o tome da je zapravo riječ o gubitku monetarnog suvereniteta, što je za HDZ vjerojatno posebno osjetljiva tema, nego pokušati gubitak kune kao nacionalne valute predstaviti kao dobitak, ekonomski ali i politički, pomoću retorike kako je to karta za ulaz u klub najutjecajnijih zemalja eurozone, kako nam ponovno treba neki dugoročni cilj oko kojeg će se nacija ujediniti i slično.
Guverner Boris Vujčić se primjerice skroz zapetljao: prvo je citirao Boba Dylana koji kaže da »kad ništa nemaš, nemaš što ni za izgubiti«, da bi kasnije, u stilu lika iz »Alana Forda« to obrnuo zaključivši kako »ako nešto nemaš, ne možeš to ni izgubiti«. I ekonomisti dakle odjednom pričaju politički, pa smo od eura već napravili simbol, a to je ono što tu valutu najviše ugrožava i unutar ujedinjene eurozone.
Grčki scenarij
Eurozona je u krizi i jer nije optimalno valutno područje – u njoj su zemlje čiji društveni proizvod raste ili pada različitom dinamikom i na različite načine, radna snaga nije dovoljno mobilna, a stupanj fiskalnog federalizma zanemariv.
U takvim uvjetima, jedinstvena monetarna politika nekima koristi, a nekima šteti. Javna je tajna da je skrojena prije svega po mjeri starih članica, prije svega Njemačke, dok zemlje koje su kasnije ušle trpe zbog neusklađenih poslovnih ciklusa.
Dakle, ključna su pitanja: je li Hrvatska usklađena s ekonomskim ciklusom zemalja članica, dakle, konvergira li ili divergira od prosjeka eurozone, može li ovim tempom kroz četiri ili pet godina stići eurozonu i po realnim pokazateljima, te što ako uđe nespremna?
Stigne li nas u takvim uvjetima grčki scenarij, morat će nam pomagati drugi, što nije obećavajuće ni za nas, a ni za eurozonu koja je već pretrpjela udarce uslijed grčke, te kriza ostalih članica. Hrvatska trenutno raste najsporije u regiji, glavni generator rasta opet postaje potrošnja, po BDP-u po stanovniku smo na 59 posto prosječnog BDP-a EU-a, ispod nas je jedino Rumunjska, padamo na svim listama, pa i najnoviji Doing Business govori o padu za osam mjesta, ispod većine zemalja u okruženju.
Ekonomist Ljubo Jurčić kaže da mi već dugo imamo euro, a njegova je funkcija prikrivena kroz fiksni devizni tečaj i deviznu klauzulu.
Zakovani za dno
– Kuna je već isključena kao novac, a rezultat toga je da idemo prema dnu Europe: imamo najniže plaće, zaposlenost, produktivnost je najniža, pa ljudi odlaze. Ako ovakvi uvedemo euro, to će nas zakovati do kraja i staviti točku na »i« naše ekonomske propasti. Ova je politika već napravila štetu, no kunu još uvijek imamo, pa ako i jest naše opredjeljenje da negdje u perspektivi uvedemo euro, onda bi se bar sad morali svesti na realni tečaj i pokušati uhvatiti realne pokazatelje članica eurozone. Tek kad budemo imali poslovne cikluse kao oni, a naša ekonomija performanse kao njihova, tek onda možemo razmišljati o euru. Novac je najjači instrument ekonomske politike, a mi smo ga blokirali '94. i zato smo propali. Dok dakle još imamo kunu, moramo je svesti na realni tečaj i barem deset godina biti bez valutne klauzule. Da bismo stigli efikasnost ekonomija u Europi, moramo biti tri puta efikasniji nego sada. Ako želiš euro, moraš imati i njihov sustav produktivnosti, a mi to nemamo – kaže Jurčić.
Na pitanje je li za referendum za uvođenje eura, odgovara da to nije referendumsko, nego pitanje koje uopće ne bi trebalo doći na dnevni red.
– Treba nam bar deset godina rasta od barem 7 posto da steknemo nužan uvjet za uvođenje eura. Uvođenje eura ovako odgovara bogatima, bogati to i guraju, financijski sektor i drugi, a što će biti sa 300 tisuća blokiranih, 400 tisuća umirovljenika, građanima s nižim dohocima? Oni će još više osiromašiti, upozorava Jurčić, dodajući da »ni eurozona nije optimalno valutno područje, s tim da ni u Jugoslaviji nisu bile tolike razlike između Slovenije i Kosova kao što su sada među članicama u eurozoni, i s tim da smo nekad u socijalizmu bila druga najrazvijenija, a sada smo druga najnerazvijenija članica.« Vlada sad teatralno najavljuje euro, kao da ćemo ga sutra uvesti, politika opet govori, struku ne slušaju – zaključuje Jurčić.
Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu smatra da bi prije uvođenja eura obavezno trebalo provesti referendum bez obzira što smo izašli na referendum za ulazak u EU jer, kaže, javnost kada je glasala za EU, nije bila svjesna cijelog »paketa« koji to sa sobom nosi. Na pitanje, nije li svojevrsni referendum i to što ljudi mahom štede u eurima, Ivanov odgovara da je istina da štede, ali štednju drži najviše 20 do 30 posto kućanstava, dok 70 posto uopće nema uvjete za štednju. K tome, kaže, većina te štednje koncentrirana je u rukama vrlo bogatih ljudi, i to je – devizna štednja.
Niz slabih točaka
– Oni koji gledaju na svaku kunu, obični građani, više koriste domaću valutu kako bi izbjegli i transakcijske troškove. Iako se ulaskom u eurozonu ne očekuje veći rast inflacije, općenito su veći izgledi za rast međunarodno nerazmjenjivih dobara, a tu su stanovanje, energija, usluge restorana, kafića, rekreacijske usluge itd. Cijene hrane već su prilagođene onima u Uniji. Postupno bi stoga trebalo PDV vratiti na 22 posto jer previše negativno djeluje na kupovnu moć nižih dohodaka, kako bi se to bar dijelom kompenziralo.
– Uvjet za ulazak u europodručje je nominalna konvergencija, dakle ispunjavanje maastrichtskih kriterija, dok realna konvergencija nije formalan uvjet, ali je poželjna. Pokazatelji realne konvergencije između ostalih su BDP per capita, korigiran i paritetom kupovne moći, gdje smo na oko 60 posto prosjeka EU-a, potom produktivnost, koja nam je sad porasla, ali nažalost uz cijenu pada zaposlenosti; zatim institucije i upravljanje njima, korupcija i globalna konkurentnost što su nam sve slabe točke jer je primjerice prema indeksu globalne konkurentnosti samo Grčka gora od nas.
Tu su potom stopa nezaposlenosti prema kojoj se također udaljavamo od prosjeka eurozone i drugi realni pokazatelji. No, ni sama eurozona nije optimalno valutno područje. Može se reći da smo se eurozoni približavali, odnosno konvergirali smo joj, prije krize, no u krizi smo snažno divergirali, to jest zaostajali i po nominalnim i po realnim pokazeljima. Sada smo opet krenuli uzlazno, no kad se gleda na dulji rok od desetak godina ili čak od početka tisućljeća, zapravo divergiramo u odnosu na stare članice EU-a, a još više u odnosu na nove. (Aneli Dragojević Mijatović)