Deset godina nakon što je postao svakodnevicom za više od 300 milijuna Europljana, euro ce u godini koja je upravo zapocela proci test istine, a neuspjeh na tom testu mogao bi dovesti u pitanje sva dosadašnja postignuca u europskim integracijama.
Prije tocno 10 godina, 1. sijecnja 2002. godine, gradani 12 zemalja EU-a poceli su mijenjati svoje marke, franke, lire, pesete, drahme za novcanice i kovanice jedinstvene valute eura, koji je kao obracunska jedinica uveden tri godine ranije u sijecnju 1999. godine.
Sljedece dva mjeseca, do 1. ožujka 2002. godine u optjecaju su uz euro još mogle biti i nacionalne valute. U eurozoni tada je bilo 12 zemalja - Austrija, Belgija, Finska, Francuska, Grcka, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemacka, Portugal i Španjolska. Prva zemlja koja se kasnije prikljucila eurozoni bila je Slovenija, 1. sijecnja 2007. godine, godinu dana kasnije ušle su Cipar, Malta, 1. sijecnja 2009. ulazi Slovacka, a Estonija 1. sijecnja 2011.. U današnjih 17 clanica eurozone živi 332 milijuna stanovnika. Prema podacima Europske središnje banke, sredinom 2011. godine u optjecaju je bilo 14,2 milijarde novcanica, i 95,6 milijardi kovanica ukupne vrijednosti blizu 870 milijardi eura.
Iako je na samom pocetku bilo kritickih glasova da monetarna unija ne može opstati bez ekonomske i fiskalne unije, stvari su dobro funkcionirale sve do izbijanja dužnicke krize u perifernim zemljama eurozone. Euro je sa sobom donio makroekonomsku stabilnost, nisku inflaciju, ukinuo troškove vezane uz zamjenu valuta, olakšao prekogranicnu trgovinu te omogucio potrošacima jasnu usporedbu cijena u zemljama eurozone.
Financijska kriza, zapoceta 2008. godine u Sjedinjenim Državama, proširila se i na Europu, koja se onda pretvorila u ekonomsku i donijela recesiju, koja je na površinu iznijela dužnicke probleme. Dužnicka kriza krenula je iz Grcke 2010. godine kada se otkrilo da je stvarni proracunski manjak puno veci od službeno prikazanog. Kasnije se otkrilo da je Grcka i pri ulasku u eurozonu krivotvorila statisticke podatke o deficitu i javnom dugu. Kriza se kasnije proširila na Portugal i Irsku i ozbiljno uzdrmala Italiju i Španjolsku, a sada prijeti i Francuskoj.
Od pocetka 2010. godine, europski celnici održali su niz "povijesnih" i "sudbonosnih" summita, dva puta dogovorili program pomoci Grckoj, upostavili privremeni krizni fond koji je trebao pomoci da se kriza s Grcke ne proširi na druge perifirne clanice eurozone, ali za sada ništa od toga nije dalo ocekivane rezultate.
Kriza je do sada posredno ili neposredno dovela do odlaska šest premijera - Giorgosa Papandreua u Grckoj, Silvija Berlusconija u Italiji, Jose Luisa Rodrigeza Zapatera u Španjolskoj, Briana Cowena u Irskoj, Jose Socratesa u Portugalu i Ivetu Radicovu u Slovackoj.
Euro je, s jedne strane, omogucio slabijim gospodarstvima u eurozoni da se jeftinije zadužuju, pa su tako jedno vrijeme kamate na grcke obveznice bile neznatno vece od onih koje je placala Njemacka, ali je, s druge strane, zajednicka valuta dokinula mogucnost da se postupnim obezvrijedivanjem nacionalne valute održava konkurentnost vlastitog gospodarstva, cemu je pribjegavalo više zemalja poput Italije ili Španjolske.
Euro je naprosto ogolio slabiju produktivnost i neracionalnije ponašanje i poslovanje u pojedinim južnim clanicama eurozone u odnosu na sjeverne clanice. Gospodarsko zaostajanje nadoknadivalo se jeftinim zaduživanjem, što je i dovelo do sadašnje krize. Danas nisu rijetki ni oni koji tvrde da tako razlicite zemlje ne mogu uopce ni biti dijelom istog valutnog podrucja.
Potragu za odgovorom na sadašnju situaciju diktira najsnažnija zemlja eurozone Njemacka, koja inzistira na financijskoj disciplini i proracunskoj ravnoteži kako bi se najprije zaustavio rast dugova, a kasnije postupno smanjivala razina zaduženosti i tako uklonio glavni razlog sadašnjih problema.
U tom pravcu ide i dogovor postignut na summitu 9. prosinca da se zasebnim meduvladinim ugovorom uvedu stroga pravila s gotovo automatskim kaznama za one zemlje koje iskoce iz zadanih okvira. Izrada toga ugovora trebala bi biti dovršena do kraja sijecnja, a potpisivanje do pocetka ožujka, a stupio bi na snagu nakon što ga ratificira devet clanica eurozone.
No, mjere proracunske štednje smanjuju potrošnju što izravno utjece na gospodarski rast, a bez rasta nema ni smanjenja dugova tako da se stvara zacarani krug iz kojeg se sada ne nazire izlaz. Osim toga, zdrava fiskalna politika dugorocni je odgovor, a eurozoni sada treba kratkorocno rješenje kako bi se izbjegao kolaps.
Kratkorocno gledajuci, sada je najvažnije ukloniti nepovjerenje financijskih tržišta da ce prezadužene clanice eurozone moci servisirati svoje dugove, zbog cega se investitori sve teže odlucuju za kupovinu obveznica tih zemalja, tražeci sve vece premije osiguranja i kamate, što dodatno pojacava dužnicki teret.
Stoga, raste pritisak na Njemacku i na Europsku središnju banku da pokažu solidarnost s prezaduženim zemljama kako bi investitori bili sigurni da njihova ulaganja u dugove tih zemalja nece biti izgubljena. Ali, Njemacka i dalje spominje samo disciplinu, iako ima naznaka da bi Berlin mogao popustiti nakon što se novim ugovorom osigura odgovorno ponašanje svih clanica.
Uvodenjem eura prilicno je profitirala Njemacka, iako je jedinstvena valuta samo jedan od razloga za uspjeh njemackog gospodarskog modela temeljenog na izvozu. Njemacka izvozi proizvode s visokom dodanom vrijednošcu, a oko 40 posto toga izvoza završava u zemljama eurozone, a 20 posto u ostalim clanicama Europske unije. Oko tri milijuna radnih mjesta u Njemackoj ovisi o izvozu u eurozonu, a 4,4 milijuna o izvozu u cijelu Europsku uniju.
S druge strane, Njemacka je na vrijeme provela reforme bez kojih ni euro ne bi imao ni blizu ucinak kakav je imao. Još 2003. godine vlada kancelara Gerharda Schroedera postigla je dogovor sa sindikatima o ogranicavanju rasta placa kako bi se sacuvala radna mjesta, kojima je prijetila delokalizaciija u trece zemlje. Nijemci su zatim pomicali postupno dob za odlazak u mirovinu, smanjivali naknade za nezaposlenost i socijalna davanja, cime su smanjili pritisak na gospodarstvo i povecali njegovu konkurentnost. Medutim, njemacko je gospodarstvo bilo najjace u Europi i s njemackom markom.
Prema tvrdnjama mnogih, Nijemci su odustali od marke, simbola njihova poslijeratnog gospodarskog uspjeha, na inzistiranje Francuske koja je, pribojavajuci se snažne Njemacke i njezine nacionalne valute, svoj pristanak na njemacko ujedinjenje uvjetovala uvodenjem eura.
Danas, deset godina poslije, neki tvrde, poput bivšeg nizozemskog povjerenika u Europskoj komisiji Fritsa Bolkesteina da je "raspad eura neizbježan, jer je preveliki jaz izmedu sjeverne Europe, koja vjeruje u proracunsku disciplinu i sredozemnih koje bi htjele politicko rješenje za ekonomske probleme" .
S druge strane, predsjednik njemacke središnje banke Jens Weidman odbacuje glasine da se Njemacka potajno sprema na povratak na marku. "Nema plana B, u podrumima Bundesbanke nema strojeva za tiskanje novca", kaže Weidman.