Osim što je etnomuzikolog, glazbenik, autor 17 albuma, multiinstrumentalist, pasionirani istraživač istarske tradicijske glazbe, velika strast Darija Marušića je i nogomet. Ovaj nesuđeni nogometaš još kao 17-godišnjak otišao 1974. godine u London i upisao se u omladinsku nogometnu školu Tottenhama, koju je napustio shvativši da njih 300-400 neće biti među onom trojicom, četvoricom koju će uzeti. Današnji 'Doručak s autorom' domaćin Aljoša Pužar otpočeo je pitanjem zašto nije postao nogometaš.
- Igrao sam obranu; bio sam premekan, nisam dobio niti jedan žuti karton. Drugo, brzo sam shvatio da je u svijetu nogometa puno svinjarija, kazao je Marušić, dodavši da je navijač Leicester Cityja, i to još od 1968. godine, a ne od prošle godine kad je ovaj klub osvojio englesko prvenstvo. S nogometa se skrenulo u književnost.
- Ne vjerujem da će se dogoditi smrt knjige. Volim čitati i preko interneta. Književnost mi je bitna, a u jednom sam trenutku bio ponosan jer je prepoznato ono što sam uvijek mislio, da je strip uvijek bio književnost. Više se bavim usmenom poezijom. Nikad nitko nije kultivirao javnost za usmenu književnost. Tretirana je minorno, kao što je u glazbi na vrhu klasična glazba, zatim jazz, rock pa onda svi ostali. Kvaliteta može biti i u pet rečenica ili u jednoj kratkoj priči, istaknuo je Marušić, koji će sutra, zadnjeg dana pulskog Sajma knjige, u 19 sati u Crvenom salonu nastupiti s Milanom Rakovcem u završnom programu "Rex Blues".
Govoreći o odnosu sela i grada, Marušić je gorko rekao: "Pula je jedan zanimljiv bivši grad". U par je navrata kao problem naveo nedostatak empatije, zbog čega se mnogi ljudi vežu za životinje, a to je, veli, zamjenska emocionalnost.
- Treba se potruditi ući u glavu drugog čovjeka, a pritom se ne smije bit hermetičan. Ali da, puno ljudi strašno voli sebe, kazao je govoreći o egu i aroganciji umjetnika. No, dodao je, ego je nužan ukoliko se želi napraviti nešto ludo jer u suprotnom, ukoliko radiš po konvencijama, ostaješ samo reproduktivac onog što je već napravljeno.
- Strašno mrzim termin "etno". Zadnji šlagerist stavi tri note harmonike i to postane etno, a ako čovjek na selu stavi tri takta električne gitare, taj nije roker nego ostaje seljačina. Etno je komercijalna stvar, šou biznis; to su diskografi izmislili pod nazivom "World music", to je jedan ogroman kontejner; etno je za ono što nije rock, jazz, blues.
Govoreći o granicama s pozicije čovjeka koji je rođen doslovno na granici, složio se s domaćinom da su granice uvijek vertikalne - između onih gore koji imaju i onih dolje koji nemaju.
- Granice su uvijek postojale i postojat će, no ne smiju biti barijere. A od fizičkih su još gore mentalne granice; kad nekog procijeniš i nazoveš pizdom, a da ga nisi dobro upoznao. Na istoku se, patrijarhalno, može drugog odrediti "ti si taj i taj, a ne nešto drugo", dok na zapadu, iako ni tamo ne cvjetaju ruže, ipak svatko sebe definira, kazao je, dodavši naknadno da se zbog razvijenijeg civilnog društva na zapadu može izreći svoje mišljenje, a da te zbog toga, kao kod nas, ne proglase državnim neprijateljem.
Unatoč globaliziranosti i internetu, mladi su i dalje vrlo patrijarhalni i puno strože sude nevjeru žene nego muškarčevu nevjeru.
- Lov je u redu, jedem divljač, ali postao je sport, samodostatan; životnije se ubijaju iz zabave. Takvi onda recimo prozivaju sado-mazo, iako se to tiče samo ljubavnog para. Publiku je Marušić nasmijao zaključnim vicom u kojem mazohist govori: "Udari me, udari me jako", a sadist odgovara: "E neću!" (Z. ANGELESKI)