Etno dom i park Slavka Grabića iz Mugebe

Slavko Grabić ispred svoje kućice u cvijeću
Slavko Grabić ispred svoje kućice u cvijeću

U vrtu Slavka Grabića iz Mugebe već na samom ulazu pozdravljaju vas različite životinje i ptice od kamena, drva ili grmlja. Kameni oblici medvjeda, vodenog konjića, zmije… izmjenjuju se s odbačenim predmetima koje je naš domaćin donio s nekog od okolnih deponija pa ukomponirao u svoj etno park. U kamenom suhozidu duž vrta male su udubine, kao galerije sa svojim izlošcima: komad stare bagatice i singerice, vrč, pisaća mašina, kostur vage, komad voza i cijela karijola, bocuni…

Sve je to naš domaćin dovodio i donosio u svom starom mercedesu koji je navršio 44 godine, pa gradio i slagao, sadio i obrezivao, brusio i ličio. I neka jest rodom Slavonac, Istra mu je očito u srcu.

- Oduvijek sam sanjao imati samo svoju kućicu u cvijeću. Išao sam puno po svijetu, ali zaljubio sam se u Istru i istarski kamen i odlučio ostati ovdje jer bolje mjesto na svijetu nisam našao. Istra je oduvijek bila moja inspiracija i još uvijek je neiscrpno vrelo. Slavonija je moja majka ali Istra je moja žena u koju sam se zaljubio i s kojom ću ostati cijeli život, veli pjesnički Slavko, inače rodom iz sela Martinci desetak kilometara od Osijeka. Od malena je, veli, htio postati liječnik ili umjetnik, ali to tada nije bilo moguće. Zato sada proučava trave i pravi različite ljekovite pripravke, a od drva i kamena umjetničke oblike.

Usred parka dominira kažun koji je sam po svim propisima struke izgradio, a najviše ga veseli, veli, kada se njegove kokice u nj sklone za vrijeme kiše. Onda zna da je napravio pravu stvar. A gazda među kokicama je pijetao zvan Gačina, po gustom perju kao da ima gaće na nogama. E, to je prava ljubav između Slavka i Gačine! Drži Gačinu Slavko u rukama i miluje kao macu, a Gačina pripija svoju bogatu krestu o Slavkovo rame uzvraćajući mu istom mjerom.

A imao je Slavko i kosića, Antonio se zvao, koji je ispao iz gnijezda i dušu mu je već bila poletjela prema nebu, ali ju je Slavkov topli dlan dozvao k sebi i vratio u Antonijevo tijelo. Učio ga je letjeti i tražiti hranu, a pinceta za čupanje obrva u početku je glumila majčin kljun. Znadu Slavkovi prijatelji kako je njemu na ramenu dolazio u Poreč na kavu ili pivo, volio se voziti s njime u mercedesu, pa nije ni čudno da ga mnogi nazivaju doktor Dolittle.

Još jedan pogled u kućicu koju je Slavko izgradio također materijalom s deponija, izgradio i opremio, sve osim glavne grede krovne kontrukcije. Stari ležaj, ogledala i slike u ramovima, kredence pune suđa i stakla, fotografije Slavkovih predaka s bojišnica - baš kao da su sišli s Krležinih romana.

Ono što je Slavko usnuo, to je i ostvario. Svoju kućicu u cvijeću. Istarsku. (Napisala i snimila Vesna MEDVEDEC)


Podijeli: Facebook Twiter