Kad Esma Redžepova pusti glas i zapjeva "Đelem, Đelem", malo tko može ostati ravnodušan. Upravo su je izvanredne vokalne mogućnosti lansirale u zvjezdanu orbitu daleke 1957., kada je, tada 14-godišnja Esma, predstavljala svoju školu u nekad vrlo popularnoj emisiji "Mikrofon je vaš" koja se emitirala na Radio Skoplju.
Esma je osvojila prvu nagradu i hrabrim koracima stupila u svijet glazbe u kojem je ispričala jednu sjajnu glazbenu priču koja traje već punih 55 godina. To je glazbena dugovječnost respektabilna i u svjetskim okvirima.
Iako je prošle srijede trebala nastupiti i u Puli, koncert je nažalost otkazan zbog malog broja karata prodanih u pretprodaji. No, to ne znači da Esma u Puli i Istri nema svoje poklonike, pa im stoga donosimo razgovor s ovom divom domaćih glazbenih prostora.
- Ove godine obilježavate 55 godina bogate glazbene karijere. Za to ste vrijeme pjevali u mnogim zemljama i pred mnogim znamenitim ličnostima. Koji biste nastup ili susret danas istaknuli kao posebno upečatljivo iskustvo?
- Možda bih mogla izdvojiti nastup u pariškoj Olimpiji, jer je to ipak jedna od najprestižnijih koncertnih dvorana u Evropi, a isto tako su mi u jako dragom sjećanju ostali i nastupi u Frankfurtskoj operi.
- Nakon toliko albuma i singlica koje ste objavili s autorskim skladbama i fantastičnim izvedbama narodne romske i makedonske glazbe, publici je danas ponekad teško razlikovati koje su vaše pjesme, a koje narodne. Kako doživljavate činjenicu da ste već dugi niz godina pojam za najkvalitetniju izvedbu narodnih pjesama?
- Možda jedino mogu reći da je moja najviše biografska pjesma od svih dosada snimljenih ona "Čekaj živote" jer se u njoj prepričava moj život. Posljednjih godina, eto, svaki moj koncert počinje tom pjesmom.
- Osim kao vrsna glazbenica, poznata ste i kao velika humanitarka. Dvaput ste bila kandidatkinja za Nobelovu nagradu za mir, UNHCR-ova ste ambasadorica i imate diplomatsku putovnicu UN-a, a dobitnica ste i brojnih drugih priznanja i nagrada. Opće je poznato da ste zajedno sa svojim pokojnim suprugom usvojili 47 dječaka, odgojili ih i obrazovali kao vlastite sinove. Uz to imate 128 unuka i 21 praunuka. Jeste li i danas sa svima njima u kontaktu?
- Sa svom mojom djecom sam u dobrim odnosima, sva me vole i poštuju kao pravu majku. Sva moja djeca žive od muzike, svi su jako dobri muzičari i sve sam ih, na sreću, izvela na pravi put.
Osim glazbom, posljednjih nekoliko godina bavite se i politikom u Makedoniji.
- Ideja da se uključim u politiku je proizašla iz moje velike želje da pomognem običnim ljudima, da zastupam njihove interese i da se borim za njihova prava. Meni osobno ništa ne treba. Borim se za poboljšanje životnih uvjeta siromaha, da njima bude bolje, zato što njihovi zahtjevi skoro da i ne dopiru do ušiju političara. A ja sam uvijek tu da čujem njihovo mišljenje i potrebe i da ih prenesem političarima, koji svakako mogu da pomognu, a i pomažu.
- U mnogim europskim državama ponovo jača nacionalizam i Romi se ponovo nalaze prvi na udaru takvih političkih struja. Ni Hrvatska, nažalost, nije imuna na segregaciju i kršenje osnovnih ljudskih prava Roma. Kako vi doživljavate takve situacije i što biste savjetovali Romima koji se nađu u takvim situacijama?
- Meni je zaista žao što vlade mnogih evropskih zemalja nemaju razumijevanje za Rome koji žive tamo. Osuđujem svako maltretiranje i diskriminaciju Roma, jer u 21. stoljeću mi još stvaramo geta. Romi su miran narod kojem treba pružiti ruku i pomoći mu da se integrira u društvo. (Razgovarala Patricija SOFTIĆ-MEHMEDOVIĆ)
CIJELI RAZGOVOR PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU