Jedan od vodećih britanskih filozofa na oduševljenje mnogih obožavatelja proteklog je tjedna prvi put boravio u Hrvatskoj. Krznaric je autor više knjiga, a njegova dva najveća bestselera "Empatija" i "Kabinet čuda", objavljena su u izdanju Planetopije, stoga je i promocija održana u središtu Zagreba u Makronovi. Filozof hrvatskih korijena osnivač je prvog svjetskog muzeja i knjižnice posvećene isključivo empatiji, dok ga je ugledni The Observer proglasio jednim od vodećih britanskih popularnih filozofa. Savjetnik je Ujedinjenih naroda za primjenu empatije i razgovora s ciljem uspostavljanja društvene promjene. Na Sveučilištu Cambridge i Gradskom sveučilištu u Londonu poučavao je sociologiju i politiku te je sudjelovao u zaštiti ljudskih prava u Srednjoj Americi. Krznaric je prisutne oduševio jednostavnošću, otvorenošću, dubokom zainteresiranošću za sugovornika i empatijom kojoj je posvetio svoju posljednju knjigu istoimenog naziva koju je promovirao u Zagrebu, a ona je odmah saživjela već na samom početku našeg razgovora. Naime, diktafon autora ovoga teksta koji baš i nije vičan tehnologiji nije se mogao upaliti a Roman je odmah primijenio empatiju u praksi
Sjećam se Pule, prisjetio se Roman dok sam pokušavala osposobiti diktafon a onda je "kao da se oduvijek znamo" rekao da se smirim i budem spontana, te da je to tema kojom će se baviti u svojoj novoj knjizi. Prošao je test. Vrlo je empatičan!
- Moj djed s očeve strane rođen je u Hrvatskoj prije malo više od sto godina. Ali se kao dijete odselio u Poljsku te je moj otac odrastao kao Poljak prije nego se preselio u Australiju kao izbjeglica nakon Drugog svjetskog rata. Rođen sam u Australiji. Moja pomajka, koja je dio mojeg života od moje dvanaeste godine, također je iz ovih krajeva, a rođena je u Rijeci. Tako sam neke 1986. godine s obitelji bio u posjetu ovim krajevima i Istri.
- Na neki sam način opsjednut idejom o spontanosti, jer osjećam da baš i nisam neka spontana osoba, stoga još uvijek tragam za tim. Eksplozija informacija, posebice digitalnih, potisnula je spontanost u društvu. Stvorili smo kulturu u kojoj puno vremena trošimo na baratanje informacijama, vremenom i online životima, te smo primorani organizirati se i stoga smo postali jako disciplinirani, te je u takvim okolnostima spontanost teško ostvariva. Primjerice vratimo se na srednji vijek koji je, ruku na srce, bio mračan, pun bolesti i gladi, siromaštva, ali bilo je karnevala, slavlja, plesa. Plesalo se i na pogrebima. Plešemo li mi danas, uopće? Stoga i pišem knjigu "The Art od Carpe Diem" (Umjetnost Carpe Diema). Carpe diem na latinskom znači - uhvati dan. Znam da se u Hrvatskoj klub zove Carpe Diem.
- Da, na Hvaru je i ne prati baš tu filozofiju?
- Nema veze. Ali je simbolično pusti to (Let it go).
- Diktafon je proradio, stoga krenimo s empatijom u teoriji kojoj ste posvetili posljednju knjigu i vrlo je važan koncept u vašoj filozofiji te tvrdite da je temeljna kvaliteta za ostvarivanje revolucionarnih promjena u 21. stoljeću.
- Empatija predstavlja umijeće ulaženja u tuđe cipele i gledanja svijeta kroz tuđe oči te je nažalost jedan od loše iskorištenih ljudskih potencijala. Empatija može transformirati osobne i političke odnose u društvu. Bez nje ste emocionalno gluhi i postajete politički ravnodušni. Oko 98 posto ljudi ima sposobnost empatije ugrađenu u struju mozga, ali rijetki od nas koriste sav taj potencijal. Mene zanima kako ga potaknuti.
- Kako to potaknuti kada živimo u kulturi koja odvraća od empatije i u kojoj je najvažnije biti bogat, mršav, mlad, slavan, zabavan, o svi su u tome fokusirani na sebe?
- U pravu ste. Živimo u vremenima hiperindividualizma u kojima su jedino bitna pitanja kako se ja osjećam i kako izgledam. No, svijet je pun religijskih, političkih i etničkih sukoba i niske razine socijalnog povjerenja - Mi vs. Oni. Istovremeno, on line kultura uništava empatiju na način kada si anoniman na mreži možeš reći što god, možeš biti nasilan i uvredljiv. U SADu 73 posto ljudi ima iskustvo internetskog nasilja. Zavirio sam u škole i pomislio zašto uz matematiku i povijest ne bi učili empatiju. Ja sam poput revolucionarnog križara koji nas pokušava osvijestiti da empatija dovodi do promjena ne samo na razini osobnog života, već ima i izniman potencijal za ostvarenje društvenih promjena. Ulaganje truda, uskakanje u tuđe cipele i gledanje tuđim očima znatno pomaže preispitati vlastite pretpostavke i predrasude te potaknuti nove načine razmišljanja i u vlastitim životnim prioritetima. Mijenjamo svijet tako da mijenjamo sebe. Sve to može biti osobno izazovno i ima izniman potencijal za ostvarenje društvenih promjena.
- U postizanju toga spominjete nužnost komuniciranja.
- Trenutno se suočavamo s krizom komunikacije. Vrlo je važno komunicirati jer ljudi imaju potrebu komunicirati licem u lice. Moj glavni moto je - razgovor sa strancem barem jednom tjedno. Mi smo okruženi ljudima o čijim životima znamo malo – npr. o ženi koja vam svakog jutra prodaje kruh. A jedan od najboljih načina da se izdignemo iznad naših stereotipa i predrasuda o drugima jest razgovarati s njima, ne samo površno o nogometu, nego o ljubavi, smrti, obiteljskom životu, vjeri. Povijest nam govori da razgovori između stranaca imaju izvanrednu moć u stvaranju društvenih veza. Zbog toga sam se odlučio za knjigu i krenuo u realizaciju muzeja empatije koji će u rujnu započeti u Londonu i događat će se u autobusu koji će putovati Europom i stajati u glavnim gradovima i završiti, primjerice na plaži u Istri. On će pokušati riješiti problem komuniciranja, primjerice "Konverzacijskim obrokom" u kojem je poanta izaći iz stereotipa i razgovarati s ljudima s kojima inače ne biste razgovarali. Sjest ćete između stotinu njih i razgovarati u paru. Umjesto da dobijete jelovnik hrane, dobit ćete meni konverzacije s pitanjima o životu. Što ste u životu naučili o različitim vrstama ljubavi? Na koji biste način voljeli biti hrabriji? Kako su se vaše ambicije primijenile s godinama? Takvi obroci su čista suprotnost od "Brzinskog upoznavanja" (speed date.) Što se postiže kada različite ljude, čak i one koji se mrze stavite u situaciju da govore u istoj prostoriji? Oni će komunicirati - radikalni islamski fundamentalisti s kršćanima, bogati biznismeni s beskućnicima ili pak budistički svećenici sa prostitutkama. Ljudi razgovaraju, bez obzira na osobnost, jer svima je potrebno da ih se čuje. Većina ljudi želi razgovarati o onome što im je važno. Ako uspijete povezati dvoje ljudi različitog podrijetla i potaknuti ih na razgovor u kojem će skinuti maske, razotkriti dijelove svog života i gledati očima drugoga, stvorili ste mali trenutak jednakosti i međusobnog razumijevanja. Konverzacija i empatija su tijesno isprepletene. (Lara BAGAR)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU