"Postoji mit o arhitektu kao javnom radniku i intelektualcu, neovisno je li zaposlen u javnoj ili privatnoj tvrtki. Taj mit, taj etički imperativ, nadahnut je ulogom arhitekta u procesu modernizacije od 1930-ih do 1970-ih godina, kada je arhitekt gradio u službi zajednice (država blagostanja, socijalni stanovi). I u današnje se vrijeme od arhitekta očekuje javni sud o prostoru, no i javnost ima pravo suditi o arhitekturi.
Arhitektura je dužna odgovarati javnosti jer smo arhitekturi, kako je ustanovio filozof Danko Grlić, za razliku od svih ostalih vrsta umjetnosti koje kontempliramo i konzumiramo svjesno i vlastitom odlukom, izloženi htjeli to mi ili ne, i čini naš oblikovni prostor, slagali se mi s time ili ne. Arhitektura je stoga podložna polemici i upravo se u toj polemici krije imanentna političnost arhitekture. Pitanje je kako izraziti tu njenu političnost na subverzivan, nereprezentativan način; dakle ne podupirajući, već potkopavajući politički sustav," rekao je preksinoć u Galeriji Poola Emil Jurcan, predsjednik Društva arhitekata Istre i jedan od osnivača Pulske grupe s kojom je prije tri godine predstavljao Hrvatsku na arhitektonskom bijenalu u Veneciji. Bilo je to prvo od tri planirana predavanja pod nazivom "Subverzija forme u arhitekturi".
Paradoks
Pritom se, kako je predavač rekao u uvodu, pitanje subverzivnosti arhitektonskog djelovanja doima paradoksalnim uzme li se u obzir prožetost procesa gradnje i urbanizacije s dominantnim društvenim i ekonomskim poretkom.
Danas je u krizi funkcija arhitekta kao javnog radnika. On je bio konstruktivan javni radnik kad je zastupao političke ideje vladajuće klase - od urbanizacije, stambene politike do reprezentacije društvenog i tehnološkog napretka.
- Danas, kada arhitekt, da bi zastupao dominantnu političku liniju, mora biti regresivan, nacionalistički fanatik sklon privatizaciji, razumljivo je da većina arhitekata to nije. To znači da ne mogu biti konstruktivni javni radnici. I to je izvor frustracije arhitektonske struke - nemogućnost služenja zajednici, kazao je Jurcan.
Frustracija
Nitko nije tu frustraciju bolje opisao od teoretičara Manfreda Tafurija u svojoj iznimno utjecajnoj knjižici iz 1973. "Projekt i utopija: arhitektura i kapitalistički razvoj", zbog koje je Tafuri optužen da je arhitekturu proglasio mrtvom. On je kao osnovnu povijesnu ulogu moderne arhitekture naveo organizaciju eksploatacijskog ciklusa kapitala.
Tafuri je krizu moderne arhitekture smjestio u 30-e nakon kraha burze 1929., pojave totalitarizama u Europi, New Deala u SAD-u te razvoja Keynesijanizma, a knjiga mu je pak objavljena 1973., kada dolazi do naftne krize i pojave Friedmanove ekonomske doktrine neoliberalizma.
- Kriza arhitekture, dakle, nije bila kriza njenog "prosvjetiteljstva" nego frustracija sluge kojeg se njegov gospodar - kapital - odrekao jer mu nakon pojave Keynesijanizma i državne organizacije kapitala više nije bio potreban, nastavio je Jurcan.
Na koncu predavanja citirao je Tafurija: "Od obmanjujućih pokušaja oblačenja arhitekture u ideološke krpe, draža mi je iskrenost onoga što ima hrabrosti govoriti o tišini i zastarjeloj 'čistoći', pa makar to i još uvijek njeguje ideološke aspiracije, patetiku i anakronizam". (Z. ANGELESKI)