Prošlo je godinu dana (26. rujna) otkako nas je napustio naš kolega, prijatelj i dobri duh fotografije Glasa Istre Edo Strenja. Priznajem da sam bio zatečen tom činjenicom kada me Vanja nazvala i rekla da je u njegovoj ostavštinu u kompjuteru našla jedan neobičan Edin zapis. Nekako sam njegov odlazak bez povratka u memoriji negdje pohranio kao da je bilo proljeće. Kaže se da dok god živi sjećanje prijatelja, rodbine i najbližih, dotle je i živ duh onih koji nas Božjom voljom napuštaju kada se najmanje tome nadamo.
Evo, odložih sjećanje za proljeće, a jesen je, baš onako proljetna koja se ljetu nada. Još uvijek se na stranicama ovih novina pojavi pokoja Edina fotografija iz arhiva. Mnogo ih je na našem onelineu, mnoge se više i ne potpisuju jer su toliko preuzimane i znane po Strenjinu rukopisu i estetici da ih i ne treba dodatno apostrofirati. Ne treba čuditi što smo za ovo sjećanje na našeg kolegu objavili jedan njegov osobni tekst, zapis, očito nastao na margini nekih potreba i događaja između snimanja na terenu i u mraku sobe pred kompjuterom dok je skidao dnevne fotografije. (Mate ĆURIĆ)
"Je li vam se ikada desilo da vam je veleposlanik jedne od najjačih zemalja svijeta isplazio jezik, ili veleposlanik Svete stolice spominjao le prostitute? Da li vam se desilo da vam je veliki svjetski glumac i nosilac titule sir zahvalio nasred Prvomajske, ili ulice Sergijevaca, za snimanje koje ustvari on uopće nije tražio? A je li vam se desilo da ste recimo predsjedniku države davali autogram, ili ste možda bili u situaciji da vas župan u špaliru novinara i fotoreportera namjerno ne pozdravi kao sve ostale?
Jeste li ikada bili grubo odgurnuti od napadača - atentatora na jednog predsjedničkog kandidata? Ne znam za druge, no upravo sam ja u toku svog fotoreporterskog rada bio upravo u tim situacijama.
Idemo redom!
Peter Galbraith, veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj negdje na početku ratnih '90-tih godina na povratku s Brijuna na brodu je naslonivši glavu na ruke i stol u brodskom salonu zadrijemao. Čuo je škljocanje mog fotoaparata i kada je vidio da sam spustio kameru, da li u šali ili zbog ljutnje isplazio mi je jezik! Naravno, bio je dovoljno lukav da to učini dok sam pokušavao skloniti alat. Monsignor Einaudi, predstavnik Svete stolice u Hrvatskoj za jednog prijema na Brijunima u kratkom ćaskanju uz fritule objasnio mi je uz smijeh da u njegovom rodnom kraju u sjevernoj Italiji tu poslasticu nazivaju le prostitute.
Da je dostojan titule sir Anthony Hopkins pokazao je i u slučaju kada sam ga u potjeri Pulom, gdje se odlučio inkognito prošetati, zaustavio i zamolio za snimak. Ne samo da je pristao već se zanimao za koje novine radim, te je samoinicijativno skinuo tamne sunčane naočale iza kojih se skrivao od znatiželjnika, da bih mogao učiniti što bolji snimak. Srdačno se zahvalio što sam ga snimio i poprilično zakamufliran nastavio je svoju šetnju gradom u kojemu je snimao film.
Dati autogram predsjedniku države, gospodinu Stipi Mesiću također mislim da ne spada u svakodnevne zgode, a desilo se to kada je bio gost na mojoj samostalnoj izložbi Duplerica iz Glasa Istre u MMC-u Luka u prigodi jedne od visokih obljetnica ovog lista. No, da ne bi sve teklo glatko, kada sam se htio potpisati na poklonjenu mu naslovnicu Glasa Istre, zakazao je flomaster, a kolega novinar brzo je ponudio svoju olovku i spasio situaciju." (Eduard Strenja)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U PRILOGU "KULTURA SUBOTOM" U TISKANOM IZDANJU.