Dvije godine od požara: Izgubila sve i još čeka odgovore

Teško bolesna i u ozbiljnim godinama ne odustaje - Katica Višković
Teško bolesna i u ozbiljnim godinama ne odustaje - Katica Višković

Na dvjema posljednjim sjednicama Gradskog vijeća bilo je upita, s obzirom na dobivena pisma od Katice Višković i njene kćeri Marije Vale, što se učinilo da bi se olakšalo i pomoglo Katici, nakon požara koji je izbio 16. studenog 2014., u kojem je potpuno uništen njen stan u starogradskoj jezgri, te dva susjedna nastradala od vode, pri gašenju stana tete Katice, kako je svi u ulici zovu. Gradonačelnik Tulio Demetlika, tada je odgovorio da se učinilo kao i kod ostalih požara, kojih je nažalost u zadnje dvije godine bilo previše, spomenuvši i veliki požar u naselju Vinež, u kojem je vatra uništila osam stanova.

Grad odnio smeće o svom trošku

- Nažalost takve se stvari događaju, mi iz gradske uprave činimo sve da se tim ljudima maksimalno pomogne. Kod požara stana Katice Višković, iz gradskog komunalnog poduzeća, kamionima su odvezli ostatke nakon požara, očistili ispred zgrade i zgradu, mada upravitelj tom nekretninom nije Labin stan, već je upravitelj iz Pule. No, u takvim trenucima ne gledamo na to, nego želimo pomoći što hitnije. Isto tako, pronalazimo stanarima smještaj do obnove stana, što u slučaju Katice Višković, nije bilo potrebno, jer se smjestila kod kćeri u Labinu, rekao je tada Demetlika.

Tim odgovorom nije bila zadovoljna kći Katice Višković, Marija, te je na posljednjem Vijeću pročitano njezino pismo u kojem među ostalim piše: „Nakon požara u kojoj su mojoj majci izgorjele sve stvari u stanu (osim peći na drva, štednjaka i frižidera) koje su ona, otac i sestra, desetljećima kupovali - omogućili ste da na teret grada komunalci u dva navrata pobacaju sve stvari i odvezu na smetlište. Ako smatrate da je to bilo previše, molim da nam dostavite račun za dio koji se odnosi na naše stvari, kako bi mirne duše mogla reći da za moju majku niste učinili ništa. Nakon požara majka je obaviještena da je (čini mi se MO) donio odluku da joj se pomogne s osam tisuća kuna. Nakon kraćeg vremena dobila je obavijest da neće dobiti osam, već četiri tisuće kuna, jer se pojavio još jedan slučaj kome se treba isplatiti pomoć. Majka nije dobila ni osam ni četiri tisuće kuna. Ovo ne pišem zato da bi se majci ta sredstva isplatila, već želim da se provjeri je li kojim slučajem taj novac isplaćen i je li ga netko nezakonito prisvojio na račun nesreće moje majke. Nadam se da ću dobiti konkretan odgovor, a ne nazovi odgovor“ piše u pismu kći Marija.

I ulice su nam u jako derutnom stanju

Odgovor gradonačelnika je i tad bio, kako se učinilo sve da bi se pomoglo, a što je i da li je išta obećao MO, nije znao reći. Marija Vale, kći Katice, se osvrnula i na izgled ulice u kojoj se zgrada u kojoj su izgorjeli stanovi nalazi.

- Godinama molim da nam stave bar rukohvate kako bi se malo sigurnije kretali ulicom jer sredstava za saniranje ulica (kako ste više puta napomenuli) nema. Nadam se da ne moram opisivati u kakvom su stanju ulice po kojima je hodanje opasno po život i za zdrave i mlađe stanovnike starog grada. Stariji stanovnici boje se i izaći iz svojih stanova ne samo kad su ulice mokre od kiše već i kada su suhe. Moja majka godinama po ovakvoj ulici ne može izaći iz kuće. Kad je prisiljena otići na neki pregled tih 20 metara do vrha ulice ravno je hodu po mukama, kaže Marija.

Katica Višković nam je ispričala priču koja ju boli, jer ne zna tko se i zašto igra skrivača. Teta Katica je teško bolesna žena koja je napunila 82 godine. Kreće se hodalicom ili u invalidskim kolicima. Veli nam, kako je boli što se naokolo priča kako se njoj pomoglo više nego drugima, kako je dobila sve što je tražila, boli je nepravda. Započela je svoju priču, riječima kako je sretna da je uopće živa, jer je mogla te tragične noći ostati zarobljena u požaru, no unuka koja je na sreću tu noć s njom spavala, probudila ju je te su je uz pomoć stanara iznijeli iz stana.

- Imam kćeri koje, iako ne mogu biti stalno sa mnom, dolaze, raspituju se, posjećuju me. Sanja rjeđe, jer živi u Švicarskoj, Marija svakodnevno, eto nedavno je odlazeći od mene slomila ruku, na ulici koja je sve samo ne to. Molila sam da se postavi rukohvat, sklisko je i neravno, zgrada je stara 600 godina, ulica isto toliko, normalno da su potrebni popravci, da nam treba osigurati ako ništa drugo, siguran izlazak iz zgrada. Nepokretna sam bez pomagala, pa kad me voze doktoru i na preglede, moraju me do kola nositi, ispričala je Katica.

Ne znam što bi bez mojih susjeda

- Zahvalna sam gradonačelniku Demetliki, jer je onog ranog jutra kad je izbio požar, stigao odmah nakon vatrogasaca, pozdravio me, popričao sa svima, pitao da li nam treba pomoć, i hvala mu na tome, čovjek je. Ali me boli kad se priča da sam dobila nešto što nisam, nego sam čak odbila i tisuću kuna koliko su mi prema zakonu nudili iz Grada. Nisam ni to htjela, možda su potrebnije nekom drugom. No ljuta sam, što se ne radi na tome da se sanira ulica. Ljuta sam i razočarana i na moje bivše stranačke aktivistice, nisu našle za shodno, da nazovu, pitaju kako sam, da li trebam nešto, možda samo toplu riječ, toliko sam puno dala, neka bar posjetom vrate, kaže Katica. (Adriano ŠĆULAC)

OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU


Podijeli: Facebook Twiter