Crtice iz povijesti Kanfanarštine, bio je naslov znanstvenog skupa u organizaciji udruge Dvegrajci, udruge za očuvanje i promociju nasljeđa, a koje se održalo u sklopu održavanja Dana općine Kanfanar. O zanimljivoj prošlosti ovog područja u galeriji Malenica u Kanfanaru govorili su Ante Matan, Anton Meden, Marko Jelenić i Martina Barada, a pročitan je i rad Željka Bistrovića.
Marko Jelenić, profesor povijesti, govorio je o Kanfanarštini 1811. godine kada se zbog velike hladnoće i nedostatka hrane u Europi, pa tako i ovdje, dogodila kriza velikih razmjera. Istraživanju je pristupio metodom kvantitativne historije koje je iznjedrilo podatke da je te godine na kanfanarskom području živjelo 1.165 osoba, a u samom Kanfanaru 301, što pokazuje da je stanovništvo u 22 naselja bilo ravnomjerno raspoređeno. Broj muškaraca i žena bio je gotovo podjednak, a te je godine upravo zbog hladnoće umrlo 56 osoba, od kojih najviše mladih do 12 godina. Stanovnici Kanfanarštine su tada uglavnom bili poljoprivrednici, a zanimljivo je da se, kada je bila kriza, kruh pekao i od trave te slame, kost za kuhanje maneštre koristila se i po mjesec dana te posuđivala susjedima.
O Limskom kanalu, odnosno porijeklu njegovog naziva, govorio je Ante Matan, profesor latinskog jezika, koji je zaključio da se gotovo sa sigurnošću može reći da porijeklo nema veze s latinskom riječi limes (granica) jer se u prošlosti Lim spominje kao Leme i Lemo. Najvjerojatnije je stoga da porijeklo imena zapravo dolazi od limus što, između ostalog, znači i blato, pa bi naziv Portus Lemi značio zapravo blatni porat.
Martina Barada, iz Konzervatorskog odjela u Puli, je u kratkim crticama predstavila povijest obnove Dvigrada, koja se sustavno počela događati od 1999. godine, a kojega je potom, nakon osnivanja, preuzeo Konzervatorski odjel u Puli. Najznačajnije su se intervencije dogodile u crkvi svete Sofije, koja je i popločana, a arheolozima je bio zanimljiv i objekt u neposrednoj blizini crkve koji je najvjerojatnije bio gradska palača u kojoj su 2008. pronađeni ostaci sunčanog sata.
Barada je između ostalog rekla da se u rekonstruiranju nastoji koristiti izvorni materijal, da se iako je moguće rekonstruirati krov objekata to ne čini jer je Dvigrad upravo zbog toga zanimljiv i čaroban, odnosno povezuje ga se s ruševinama, a kada bi se obnavljao, onda bi se dobio još jedan od gradova poput Motovuna. Dvigrad zapravo predstavlja najveće ruševine urbanog središta u Hrvatskoj iz 17. i 18. stoljeća i zanimljiv je jer je riječ o zamrznutom stanju koje je interesantno za istraživanje arheolozima, povjesničarima i urbanistima. (Mihaela MEDIĆ)