"Ljudi nisu svjesni kolikim je osobama potrebna pomoc dok se ne ukljuce u ovakav oblik rada, a iskustvo koje se stjece neprocjenjivo je. Svakom bih poželjela da ga stekne", rekla je Lucija Vukancic. Jedna je od dviju žena koje su putem projekta javnih radova Zavoda za zapošljavanje sklopile radni odnos s Udrugom civilnih invalida - inkluzija Pula, u trajanju od dva mjeseca.
Zajedno s Irenom Uravic ona osmosatno radno vrijeme provodi obilazeci clanove udruge pružajuci im raznovrsnu pomoc i usluge - od cišcenja, kuhanja, kupovine, odlaska lijecniku pa sve do pomaganja u održavanju osobne higijene ili pracenja prilikom šetnji.
Projekt ostao bez sredstava
Trenutno su u projekt "Integracija i socijalizacija osoba s invaliditetom" ukljucene 23 osobe, medu kojima je veliki broj potpuno nepokretnih, slijepih, oboljelih od Alzheimera, cerebralne paralize ili imaju najmanje 80-postotno tjelesno ili mentalno oštecenje. Rijetko tko od njih ima supružnika, roditelja ili skrbnika. Rijec je uglavnom o osobama u dobi od 40 do 65 godina, s time da najmladi clan ima 28, a najstariji više od 90 godina.
- Napravili smo raspored po kojem smo dnevno obilazili po tri osobe i kod njih provodili po otprilike dva sata. Naravno, kod pojedinih clanova ostajemo puno više, ovisno o tome što im treba. Osim u Puli, šticenici se nalaze u Cabrunicima, Peroju i Žminju.
Iznenadeni smo koliko je ljudi zainteresirano za program i koliko je velika potreba za ovom vrstom usluge. Planirali smo je provoditi šest mjeseci, ali nam je zbog financijske situacije projekt skracen na dva mjeseca, uz mogucnost njegova naknadnog provodenja. Na žalost, mlada smo udruga - osnovani smo u travnju prošle godine - zbog cega još nemamo vlastita sredstva, ispricala je predsjednica Sandra Išic.
Program je završen pa ce od iduceg tjedna mnogi korisnici uzalud cekati na dolazak Irene i Lucije. U pocetku dio njih nije bio voljan primiti u kucu nepoznate osobe, no ubrzo su uvidjeli vrijednost pomoci i druženja, bez cega ce im biti jako teško. Osobito samcima, kao što je Georg Rappel.
- One me pitaju što treba raditi ili kažu: "Trebalo bi to i to". Sve naprave pedantno i jako sam zadovoljan njima. Tako su ladice obložile papirom, što samo žene znaju da je potrebno napraviti. Puno znaci i kada popricaju s tobom. Nedavno sam pao i imao nogu u gipsu pa su mi donijele hranu. Svaka im cast. Trebalo bi da to bude sve vrijeme jer dolazimo u godine kada nam je potrebno da netko vodi brigu o nama, rekao je Rappel.
Ce mi biti ža kad hi ne bude
- Nisam imala kega da me naputi i sada sam se cuda tega navadila: kako se peru sudi, špaher, sudoper, pod, bila i škura roba, ki prah gre za sude, a ki za robu? San delala prije, ali mi je drago da su došle jer su jako dobre i su mi oprale frižider i vitrinu, složile robu i hitile sve ca je viška. Ce mi biti ža kada hi više ne bude, zakljucila je Kristina Matijaš.
Najveci problem korisnika je održavanje higijene te obavljanje svakodnevnih poslova, istaknula je Išic. Zbog toga ih usrecuje kada netko napravi cak i najmanju sitnicu, primjerice donese vrecu krumpira, opere stakla ili skuha juhu. Štoviše, ponekad je dovoljno da s njima popricaju.
- Imamo nekoliko teških situacija - majku i kcer, obje s mentalnom retardacijom, ili u potpunosti nepokretnog muškarca cija supruga radi od 6 do 14 sati. Za to vrijeme on ne može ni piti ni jesti. Drugima je pak potrebna tek mala pomoc. Takav je jedan bracni par slijepih osoba, koji najviše problema ima s peglanjem, kazala je Išic i pozvala sve kojima je potrebna usluga bez obzira na dijagnozu i postotak invalidnosti da se uclane u udrugu, jer projekt ce kad-tad biti nastavljen.
Za više informacija mogu se obratiti Savezu udruga osoba s invaliditetom Istarske županije, u kojem je privremeno sjedište udruge posvecene promicanju inkluzije. (I. N. TURKOVIC)