Na pragu pedesetih zamijenila je štikle sa tenisicama. Iz opklade. I tada je krenula, otrčala jednu utrku, dionicu koja je utrla novi put o kojem nije nikada ni pomišljala. I sada ne staje - polumaraton, maraton, triatlon. Ona je treća na svijetu od ukupno 3.876 žena koje su završile utrke Ironman u kategoriji 50-54. Njezine medalje poručuju da ništa nije nemoguće. O Porečanki Đurđici Orepić priča cijela zemlja.
O njoj je HTV-ova novinarka Nevena Rendeli, i sama polumaratonka, snimila dokumentarac koji je gledanošću oborio sve rekorde. On je postao filmić koji je podigao prodaju tenisica. Njezina su gostovanja prepuna žena svih dobnih skupina, koje joj prilaze sa suzama u očima i zahvaljuju na tome što ih je motivirala da i same promijene život. I one su, nakon toga, uskočile u tenisice i bez obzira na godine, krenule u utrku. Đurđica je motivacija, inspiracija. Zovu je Ironwomen, jer je lani u Vichyju otplivala 3,8 kilometara, da bi nakon toga otpedalirala 180 kilometara i onda za kraj otrčala 42,2 kilometra. Osvojila je prvo mjesto te kvalifikaciju i ušla među najbolje, one koji će se u listopadu natjecati na Havajima na svjetskom prvenstvu Ironmana. Na druženju u pulskoj knjižnici u četvrtak, rekla je da sutra ide onako laganini odraditi, jednu od najatraktivnijih utrka u Sankt Polten - 1,9km plivanja, 90km bicikle, 21km trčanja. I bilo je tako, samo se vratila s medaljom i osvojenim 1. mjestom u kategoriji. No, ona zapravo nije Ironwoman – željezna žena, jer Margaret Thacher je bila Iron Lady, ona je Wonder Woman - majka troje djece, uspješna poslovna žena, podrška i partnerica vinaru Ivici Matoševiću. Barbika je postala superjunakinja. No, ona je više od sportašice, ona je poput motivacijskog govornika. Izvana krhka i gracilna, iznutra snažna i čelična, hiperaktivni Blizanac s podznakom u Vodenjaku. Ona trči, a za njom viču "Just đu it."
Maratonci su mi bili izvanzemaljci
- Kako je sve to krenulo. Kako ste počeli trčati?
- Meni su maratonci bili vanzemaljci. Priroda me uvijek inspirirala, ali nisam trčala, nije mi se dalo znojit. A sve je počelo sa opkladom na Vincekovo kod Krauthakera, nazdravljali smo Novoj vinskoj godini i tamo oko ponoći pala je opklada da onaj tko istinski voli vrhunska vina mora istrčati Marathon Du Medoc - najpoznatiji vinski maraton na svijetu. Onako veseli sa masu vinskih mušica, svi smo prihvatili izazov, no u podne kad smo se našli natečenih glava i mutnih očiju, jedino sam ja odlučila da neću pogaziti riječ i da ću pokušati istrčati tih strašnih i neshvatljivih 42.195 metara! Moram napomenuti da sam do tada jedva istrčala kakvih 200 m u komadu i to na rekreaciji koju bi započela svako proljeće što ne bi dugo trajalo. Rekla sam "Tko zna bih li ja to mogla?." Nešto se u meni dogodilo. Nisam odmah počela trčati, tek nakon dva mjeseca. Našla sam trenera, on nije znao što bi sa mnom. Došla sam sa tenisicama na petu, trenerkom iz Dubaia. Sve je bilo firmato. Nekada sam svaki tjedan bila kod frizera. Manikura, extenzije, shopping to je bila moja rekreacija. Putovanja i lijepe stvarčice bile su moj hobi. Kad sam te 2011. u rujnu prešla ciljnu traku u Francuskoj na vinskom maratonu, prošla sam inicijaciju koja je promijenila moj život. Ivica (Matošević) me dočekao na cilju i moja je opsjednutost malo pomalo prešla i na njega; u godinu i pol istrčali smo zajedno četiri velika svjetska maratona, a ja ukupno 10 i bezbroj polumaratona po cijelom svijetu. Uživali smo gledajući kalendare utrka i radeći plan putovanja; najdalji maraton bio je na Sjevernom polu u Tromsu. U početku je Ivica imao svoj sistem: naručio bi masu knjiga i čitao, a ja bih trčala.
-On je teorija, a vi praksa?
- Ivica kaže" Svako koristi svoje resurse". Ti idi na fizičke, ja ću na mentalne. Uglavnom, za istrčati maraton treba više fizičke spremnosti.
- Neki razgledavaju gradove, a vi ih protrčite kroz njih? Koje ste sve gradove pretrčali?
- Medok maraton dva puta, Pariz, San Sebastian, Barcelonu, New York, Roterdam, Valenciju, trčali smo u Veroni, Sjevernom polu u Tromsu, Midnight Sun Marathon, a najdalji polumaraton bio je u Tasmaniji. Čak smo u Sajgonu trčali hushrunning dan poslije Nove godine, to je bilo predivno. Damjan, moj sin, voli putovati s nama i zaista je rođen za putovanja, no baš i nije volio trčati. No mi smo postavili uvjet "Ako ideš sa nama raditi ćeš sve po planu što i mi. Došao je na trku u majici "runnng sucks". Svi smo se dobro nasmijali njegovoj domišljatosti da ipak iskaže što misli. Sport je važan za djecu, kad je trebao izabrati kojim sportom će se baviti nikako se nije mogao odlučiti, rekla sam mu "Ako ne želiš nešto po svom izboru onda ćeš trčati Zimsku ligu". To mu se svidjelo, pogotovo zbog druženja i ručka nakon utrke. Kćerka Petra, otrčala je maraton u Ljubljani i često trčimo zajedno, a baka, koja ima 76 godina dobila je na poklon nordijske štapove i danas brzo hoda i do sedam kilometara.
- Osim što ste dobra triatlonka stvarno ste i dobar motivator.
- Volim se veseliti. Život ne treba uzimati preozbiljno. Ako on može iznenadit nas, onda i mi možemo njega. Život je kratak, treba ga živjeti sa svim usponima i padovima. Kada netko kaže "Danas ću se odmoriti", ja pomislim "Od čega?" Život teče. Odmorit ćeš se kad umreš. Vrijeme leti, za tjedan dana sa Petrom idem u Petrčane na Falkenstajner drugi triatlon, onda u Klagenfurt 26. 06 trčim puni Ironmen , A Havaji su 8.10. World Championship Ironman 2016. To je moj ovogodišnji cilj. Do njega treba doći bez povreda, trauma u najjačoj snazi. Prije polaska na Havaje još ću sa radošću biti na Pula 70.3 Ironmanu kao zadnjoj provjeri prije polaska.
- Što je utrka za vas?
- To je inicijacija koja potvrđuje da jesam, slično svojoj osobnoj religiji. To sam shvatila kod trčanja, kod njega ne mijenjaš stil života, ali s triatlonom je druga priča. Prijatelji mi kažu da sam sasvim druga osoba. Meni je to mrak. Zašto ne istraživati. Osjetiti život. Ako ćeš stalno biti isti, zato jer ti je to jednostavno, onda se nemoj žaliti da ti je život monoton, da si nesretan, da ti je netko drugi kriv. Učini nešto, daj si izazov, cilj. Priznajem, teško se dignuti kada je kiša i otići na bazen plivati. Užasno je teško. Ali kada si zacrtaš neki cilj, nema većeg gušta nego kada to ostvariš. Nije da uživam u baš svim treninzima. Neki su mi dani dobri, neki lošiji. Život treba zgrabiti, ponekad osjetiti da si gazda ti, a ne okolnosti koje te okružuju. "On se igra s nama, pa 'ajmo se mi igrati s njim" Nažalost, ne znaš što te sutra čeka u životu. Moj pokojni suprug Nikša nikada nije bio bolestan, volio je jedriti. Kada su ustanovili neizlječivu bolest doktori su nam rekli da imamo još tri mjeseca zajedničkog života, izdržali smo šest mjeseci.
Čovjek treba biti dobar prema sebi
- Nažalost, tragedija, odnosno gubitak supruga vas je promijenila?
- Nakon naše životne tragedije kada je suprug umro, ostala sam sama s troje djece i to je bio veliki šok. Plakala sam neko vrijeme i shvatila da to više ne ide – svi su bili nesretni, i ja i djeca, a ja sam izgubila samu sebe. Oduvijek sam bila vesela i tada sam odlučila otići s djecom u Disneyland. Tamo smo shvatili da smijeh još postoji kao i mi i naš zajednički život, to je bio povratak u onu ljepšu stranu našeg postojanja. Moj muž će zauvijek biti dio naše priče, ali život ide dalje. Moj je izbor, hoću li ujutro biti nesretna ili ću otvoriti oči i nasmijati se samoj sebi. Ja volim život. Volim ljude, društvo. Mislim da se sve može popraviti, a baš s tim osmijehom i time da čovjek počne biti dobar prema sebi. Svim zločestim ljudima koji žive oko nas nije lako. Zamisli kako je njemu ili njoj – svađa se, podmiče , krade, zavidi, mrzi, to je užasno teško, to je život pun nesreće i tamnih noći i dana. Ako se nasmiješ i gledaš u svakome dobro, to je predivno. Normalno, da te netko iziritira. Distanciraš se od nebitnih ljudi. Krivo smo odgojeni , škola i društvo naučilo nas je da je sve u životu ozbiljno i da se ne šalimo sa njime. E, ja mislim da je sve suprotno: Iz života se nitko živ nije izvukao, pa kako da ga shvatim ozbiljno, a znam što je i kakav je siguran kraj. U mom poslovnom timu nikada ne govorimo da imamo problem, već izazov. Kada je izazov, onda te izazove da ga riješiš i tada je uzbudljivo.
- Gdje crpite tu energiju, snagu. Ne samo u treningu, već i životu?
- Mislim iz pozitive. Ako se zaraziš nečim lošim, to loše ti stvara tamu. Ako mi nije dobro i nešto me povrijedilo, otići ću u prirodu i
gledati nešto lijepo i to je taj trenutak kada se počinješ liječiti. Sve žene koje su došle u knjižnicu, odlučile su napraviti nešto za sebe i tako su pustile svjetlo da nađu izazov, jedan mali osobni cilj koji će ih dovesti do one nasmijane i sigurne osobe. Naš je izbor, dali ćemo se pokrenuti ili ostati tamo gdje nam život izmiče. Samo si dajte malu priliku, vidjeti će te da se čuda dešavaju!
- Nekako ispada da je motivacija drugih vaša misija?
- Zahvalna sam i sretna sto sam pronašla ovu drugačiju Dju, jednako je hrabra no dokazala je da je ono sto su mnogi nazivali nemogućim - moguće! Svojim trudom, uz trenera i potporu obitelji uspjela sam s 50 godina završiti Ironman Malorca, IM Austria , IM Vichy te 6 halfova, od toga sam na postolju ukupno bila 6 puta nakon 18 mjeseci treniranja. Meni je obitelj, posao i prijatelji oaza u kojoj se dobro osjećam i znam da ne mogu mijenjati svijet. Ali sam uvijek bila sretna kada sam pomogla nekome. Kažem, sreću moraš dijeliti, ona ne može stajati kod tebe jer će uvenuti nestati kao da nije postojala. Ako dijeliš sreću, ona cirkulira, množi se, pa i ako se vrati krivo to je iskustvo koje se uči, no dobro u mojoj priči uvijek će pobijediti.
- Zapravo utrke, od maratona do triatlona, su upoznavanje svojeg najskrivenijeg Ja. Tu nema protivnika, tu si sam sa svojim tijelom i ograničenjima i to je na neki način savladavanje samog sebe i pomicanje vlastitih granica u kojem su misli fokusirane na svaki atom snage i izdržljivosti. Što vam se vrti u glavi kada počinjete trčati ?
- U početku kada počinjete trčati, njih 80 posto stavi slušalice na uši, sluša neku muziku tako sam počela i ja. Muzika vas u početku umiruje, jer sve te turbulentne misli koje lete poput crnih i bijelih ptica kroz vašu glavu, zbunjuju čak i plaše. Za polumaraton u Veroni "Romeo i Julija" ja sam si složila muziku. Počela sa Ninom Simone, završila sa Rolling Stonesima i RHCP. Nakon nekog vremena počela sam sve manje slušati muziku i tada sam otkrila još jednu radost, a to su emocije koje proživljavate kad grad kroz koji trčite ima vaše otkucaje srca, osmijesi, navijanja, bubnjevi, pogledi, dodavanja ruke, volonteri...sve je emocija koja me ne malo puta rasplakala.
Veliki hedonist
- Kako izgleda jedan vaš dan?
- U sedam se dižem. Odradim bazen. Odem u optiku i tamo odradim što imam, čujem se sa knjigovođom. Onda se vratim kući, ručam. Popodne je trening bicikle. Sutra imam 3 sata bicikle to je u treningu oko 75 -90 km, i poslije toga odmah 5 kilometara trčanja
- Svaki dan toliko?
- Svaki dan je drugačiji. Sada se povećava intenzitet jer se približava Ironmen u Klagenfurtu,
- Trenirate li i ljeti tako po vrućinama?
- Naravno. Dignem se u 4 ujutro, plivam kada je noć. Otplivam 3 kilometra do blizu Crvenog otoka gdje su struje koje mi dodatno pružaju otpor. Onda se presvučem, uzmem biciklu i odvozim 60- 70 ili 90 kilometara. Na dogovorenom mjestu čeka me Ivica obično s hladnom kolom, popijem malo, skinem tenisice od bicikle, stavim druge za trčanje, i tada je već podne odnosno 1 sat, a ja imam otrčati dionicu od 5-10 kilometara. Kad završim, moj dragi me čeka s hladnom narezanom lubenicom, bacim se u more i zadovoljno predem jer sam ponovno pobijedila! Za ručak pojedemo paštu, a ja već pitam što ćemo radit? Ne malo puta Ivica kaže " ti stvarno nisi normalna"
- Dakle, koliko se praznite, toliko se punite?
- Da. To je čista energija. Tu je ta snaga koja se obnavlja.
- Imate li neki režim prehrane?
- Užasan sam hedonist. Obožavam francusku kuhinju, volim meso, no težim vegetarijanstvu. Imam veliku sreću da moja mama kuha ručak, a to je jedna od tajni moje izdržljivosti. Hvala mama. Normalno tu su suplementi i od mog početka trčanja Herbalife.
- Ženama ste otvorili novi svijet da život ne prestaje poslije 40.g.
- Traži od života više da bi dobio dovoljno. Svakom poručujem, vi možete biti heroj sebi i svojem djetetu. Ostaviti poruku na frižideru ili stolu" ja sam na trčanju, spremi si doručak, mama". U početku neće nitko biti oduševljen promjenom, no kada dođe dan utrke i oni vas ponosno dočekaju na cilju vi ste tada heroj i primjer ! Moja mama trči ! Neprocjenjivo! Dokumentarni film Ironwoman ; redateljice Lane Zaninović i urednice te začetnice ideje Nevene Rendeli , donio je pozitivnu promjenu u moj život. Gledatelji su film prepoznali kao iskrenu čak nevjerojatnu priču ali poruka filma je vidljiva svima a to je "Anything is posible". (Lara BAGAR)