Dolazak na Roglu, drugu godinu uzastopno pripremnu bazu nogometaša Istre 1961, donio je prvi šok. S vrućine pulskih 30-ak stupnjeva došli smo na maksimalno deset stupnjeva. A ujutro je bilo i osam.
Hladno, uz neugodan vjetar i kišu koja je rominjala, a kasnije prešla u pljusak. Prava planinska klima i pravo, ali neočekivano jako osvježenje za putnike. Sportašima to ne smeta, puno je lakše raditi u ovakvim uvjetima.
Nakon ručka trener Igor Pamić okupio je za stolom svoje pomoćnike, Darka Raić Sudara, Miroslava Kuljanca i Bruna Grebenara te im izdiktirao postavu koja će nešto kasnije istrčati na teren u prijateljskom susretu s Vorsklom.
I taktiku, pojedinačne zadatke za svakog igrača. Pokušavao je biti maksimalno fokusiran na nogomet i ove pripreme, ali vidjelo se da u sebi vodi veliku borbu. Smrt najstarijeg sina Alena jako ga je potresla.
- Teško mi je. Nikad mi u životu nije bilo tako teško. Teže mi je sad nego prva dva dana, a to nisam očekivao, rekao je Igor Pamić. - Mislio sam da ću odmah početi raditi punom parom, jer se moram okrenuti poslu, a ima ga jako puno. Međutim, ne mogu još uvijek. Zato sad prenosim suradnicima sve što moraju reći dečkima na sastanku prije susreta.
Ovog trenutka ne mogu izaći pred njih i govoriti im. Guši me. Ali, proći će. Mora. Moram nastaviti živjeti i zbog sinova, Zvonka i Tonija. Moram ići dalje, koliko god bilo bolno. U cijeloj toj priči znam samo jedno, Alen nije umro. To nikako. On je ostao s nama, samo mu je tijelo otišlo.
Duh Alena Pamića lebdio je među igračima i stručnim stožerom pulskog kluba ovdje na Rogli. Još lani kad su "zeleno-žuti" bili ovdje na pripremama sve je odzvanjalo od njihovog smijeha. Usprkos napornim treninzima veselja nije nedostajalo.
Sad se, poput ovih teških kišnih oblaka koji su obavili Roglu, smrt njihovog prijatelja i suigrača uvukla među njih. Zato spas traže u radu. U treninzima. (R. CAR; snimio D. MEMEDOVIĆ)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.