Fliper usred pustinje. Ma kakav fliper, lunapark usred pustinje. Svjetla se dižu u nebo, neprestano pale, gase i vijugaju, u plesu ritma i blještavila koji nema veze ni s cim do sada videnim. Poput iznenadnog susreta s poludjelim elektricnim aparatom koji ne znate kako iskljuciti iz struje. Tako nekako izgleda slijetanje u Dubai nocu. Nakon tek nešto malo više od pet sati leta iz Venecije, na krilima Emirata - kompanije koja je u tek nešto više od dva desetljeca postojanja uspjela postati jedna od vodecih u svijetu - susret sa science fiction verzijom 1001 noci pocinje.
Dubai je jedna od onih destinacija koje nije moguce sažeti u nekoliko rijeci ili emocija. Susret s gradom je dojmljiv; zrakoplovna luka remek-djelo arhitekture, luksuza, reda i cistoce. Cudesno mirno, unatoc tisucama ljudi. Od kraja 2008. svi letovi Emirata slijecu na Terminal 3, istinski ponos grada. Sa svojih više od 1.500.000 (da, milijun i pol!) cetvornih metara natkrivenoga prostora, Terminal 3 je površinom danas najveca zgrada na svijetu. Tek toliko, ako nekome nije jasna lokalna filozofija: pomicati granice, naj na svijetu, ovdje ništa nije nemoguce, novac može svašta. Ukratko, tako nekako.
Sve je prozracno, bijelo i stakleno, unatoc klimi beskrajno svježe, puno šumecih vodopada i raskošnih palmi. Ako se po doceku domacin prepoznaje, ovo ce biti jedno po svemu nesvakidašnje druženje.
Da se mene pita, predložila bih vec na aerodromu golem natpis: "Ostavite sve predrasude, vi koji ulazite". Krociti u arapski svijet nikada nije izgledalo - manje arapski. Prvi susret sa samim gradom, njegovim ulicama, prometnom vrevom i gustom šumom nebodera ni na koji nacin ne doprinosi «rješavanju zbrke». Da covjek ne zna gdje je, teško bi iz arhitekture, lica i jezika oko sebe, iz krajolika i atmosfere… pogodio gdje se nalazi. Ovo je melting pot, valjda veci i od americkoga. Tipicno u ovom gradu svodi se tek na cinjenicu da - ništa nije tipicno. Od gotovo dva milijuna ljudi, koliko ih živi u emiratu Dubaiju, svega oko osam posto cini lokalno stanovništvo.
Žila kucavica grada je središnja gradska prometnica, Avenija Šeika Zayeda. Ni pet, ni šest, nego sedam traka u svakome smjeru. I sve pretrpane dobrim automobilima, ciji vlasnici ne štede papucicu gasa. Taksi je jedna od malo jeftinih stvari u ovome gradu, ali ulazak u nj može graniciti s ekstremnim sportom. Automobilske nesrece na gradskim ulicama svakodnevna su pojava, a u njima nerijetko sudjeluju taksiji. Pomoci ce, zasigurno, metro koji je u izgradnji; treba li napominjati da je rijec o najmodernijem i najluksuznijem metrou na svijetu.
Dok covjek šece šumom dizalica, nužno se namece pitanje - zbog cega? Tko to i za koga gradi? Treba li toliko, treba li baš tako, gotovo nerazumljivo razmetno? Istovremeno, šecuci ulicama rijetko ili uopce ne susrecem ljude. Cudno prazno, mirno, gotovo sablasno. Dizalice na zatvorenim gradilištima pojacavaju dojam.
Dok pijem (za naše pojmove lošu) kavu u jednom od brojnih Starbucksa, u lokalnim novinama nalazim zanimljiv podatak: u kolovozu 2008. izgradnja cetvornog metra stajala je i do 1.200 dirhama (246 eura). Danas su gradevinari, da im strojevi i ljudi ne bi mirovali, isti kvadrat spremni izgraditi za 280 dirhama (57 eura). Globalna ekonomska kriza žestoko je pogodila i Dubai. Obustavljen je velik broj projekata, izmedu ostalih i podizanje velebnog Trump Towera na sredini Palme, ciji se temelji upravo zatrpavaju. Pitanja o smislu, te još više sudbini Dubaija, postaju još brojnija i s neizvjesnijim odgovorom. Situaciju dodatno komplicira cinjenica da, za razliku od primjerice Abu Dhabija, Dubai ne može racunati s golemim izvorima nafte. Zbog toga se tako agresivno okrece turizmu.
Prvu naznaku ocekivanog kulturološki drukcijega nalazim - u pustinji. Nepregledne pješcane dine i, naravno, deve. Nakon dva dana razgledavanja «Zapada na Istoku» ipak sam se odlucila za izlet safari džipovima u pustinju. Nakon jahanja po dinama (mogla sam i bez toga), skupinu blijedih i preplašenih (tek tu i tamo naelektriziranih) turista isporucuju u golem beduinski šator. Ponuda je šarolika: nargile, suveniri od pijeska, tetoviranje kanom, libanonski grill. Odlucujem se za kanu. Manje zbog estetike ukrasa na ruci, a više zbog prilike za razgovor s lokalnom ženom. Unatoc marami, pokušavam procijeniti: bliže šezdesetima. Na lošem mi engleskom govori da nakon iscrtavanja ruke moram 30-ak minuta paziti da ništa ne dodirne crtež, a da potom mogu skinuti suhi sloj, dok ruke ne bih trebala mociti barem 12 sati. U suprotnom ukras ce biti blijed. Pitam je u kojim se prilikama tetovaže toga tipa koriste u njezinome narodu. «Kada smo najsretnije, ukrašavamo se kanom. Za svadbe, rodendane, najviše kada doznamo vijest o trudnoci. To je najveca sreca», pojašnjava mi strpljivo i blago gospoda Haya. Srece su, možda i više nego tuge, u citavom svijetu iste - razmišljam dok polako iza sebe ostavljam ovaj lijep susret u beduinskome šatoru. Ovo jest turisticki štos, ali osobno ga nalazim autenticnijim od svega do sada videnoga.
Navecer, vracajuci se u hotel, razmišljam o rijecima stjuardese, simpaticne Južnoafrikanke, cavrljajuci s kojom sam kratila let u dolasku. «Koliko ostajete? Šest dana! Savršeno, dovoljno da sve vidite i na vrijeme pobjegnete. Sedmi dan bio bi previše; dan pocetka spoznavanja ovoga mjesta na kojemu je sve "ljudskom rukom radeno". Ja sam evo u Dubaiju tri godine, i mislim da cu izdržati još godinu dana. Odlicna je zarada. Ali to je najduže vrijeme koje covjek, naviknut na vinograde, može bez njih». Zanimljivo, slicnu mi je viziju Dubaija kao «grada za pecalbu» izrekla i konobarica u hotelu, takoder Južnoafrikanka. Ipak, ja sam ovdje tek tri dana i preda mnom je još naivno uzbudenje Burja, Palme, Mallova, Ski Dubaija i ostalih cuda i simbola ovoga grada.