Što ti je reklama? Od 3. siječnja kada je počeo igrati u kinima, u prvom tjednu prikazivanja najnoviji film Vinka Brešana "Svećenikova djeca", po scenariju Mate Matišića, ostvario je najbolje otvaranje u kinima do sada (to je nova fora hrvatskog mjerenja gledanosti) s gotovo 50 tisuća gledatelja.
Brešanov se hit reklamira kao urnebesna komedija, a ja se ni u jednom trenutku nisam nasmijao u kinu Valli, iako je, moram priznati, bilo smijeha kad god bi nadobudni trafikant i prodavač kondoma (Nikša Butijer) pred svećenikom don Fabijanom (Krešimir Mikić) spomenuo one proste riječi: hebanje, curac, pušenje…
Izvan toga uglavnom se glasno razmišljalo što nam to u ovoj grotesknoj tragikomediji, crnohumornoj drami želi danas reći Matišić, a što je suradnik na scenariju i režiser Brešan u svom stripovskom filmskom postupku prenio slikom i dojmom?
U društvu bez morala kome je do smijeha - krajnja je poruka ovog filma s otoka Prvića u kojemu se idealno poklopila kazališno-filmska priča s društvenom stvarnošću o nadobudnim građanima i posrnulim svećenicima nad kojima svoje komentare i političke bodove skuplja s političke pozornice i saborske klupe bivši pop don Grubišić, razmišljajući poput don Fabijana (bušenjem kondoma) kako da pomogne svom narodu (kao gradonačelnik ili župan) na putu do boljitka i opstanka, a oba su zakopčana u svoje apstinencijske mantije.
Ništa od onoga uradi sam, a još manje od onoga kako je počeo natalitet na mom otoku?
Ovo je oštra kritika i duboko seciranje Crkve i lažnog morala u kojemu nitko nije pošteđen, od biskupa i svećenika, vjernika i agnostika do laika i političara koji se u tajnosti ljube (Stojan Matavulj i Marinko Hrga), a u stvarnosti napadaju i tim još više raskoljuju ionako rastureno tkivo društva.
Ne treba ublažavati to da su "Svećenikova djeca" oštra kritika Crkve, ali ni skrivati činjenicu da se baš Crkva zaziva da je na njoj ključ iskupljenja, jer većina vjernika bira za svoje vođe "nevjernike".
Može se steći dojam da u krizi prvi stradaju proroci koji ulaskom na ovako sklisko područje izbacuju trgovce idejama i brojkama iz životne stvarnosti u kino.
Zanimljivo je to da je ljetos na Matišića kao pisca scenarija za film Krste Papića "Cvjetni trg" u Puli upirano prstom da je klerikalac i da je njegova "borba" protiv korupcije u politici i društvu time previše obojena, pa je film ostao bez nagrade i pomalo prešućen.
Za iste te kritičare Matišić je sada "autentičan svjedok" da je nešto trulo u Crkvi hrvatskoj i time su ga nehotično pribrojili u one bukače kojima su ministri glasnogovornici ispod portala katedrale.
Matišić je sve to ilustrirao cirkuskim glazbenim ritom koji odaje atmosferu filma.
Moram li posjetiti još jednom na "Predstavu Hamleta iz sela Mrduša Donja" Vinkovog oca Ive Brešana i istoimeni film Krste Papića u kojemu smo sve ovo već jednom vidjeli i proživjeli.
Očito se u Hrvatskoj živjeti može samo u rovovima i permanentnom ratnom okruženju koje je uvijek dobar alibi za sve ostale probleme, propuste i nedjelotvornost. Gladnom narodu politika guli kožu, a Crkva obećava boljitak na onom svijetu, dok svi zaboravljaju na onu svakodnevnu molitvu: "kruh naš svakidašnji daj nam danas…" (Mate ĆURIĆ)