Maja Drobac mlada je zagrebačka plesačica koja je u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula nedavno izvela dvodijelnu predstavu "Silent killer". Prikazala je priče inspirirane životima oboljelih od AIDS-a koji su štićenici organizacije Milana u indijskom Bangaloreu. To je učinila kroz južnoindijski ples Bharatanatyam koji je naučila tijekom sedam godina boravka u Indiji.
"Silent killer" je neobičan, ali i iznimno intrigantan projekt, a atmosferi i dinamici predstava "Za uvijek" i "Moje ime je Nisha" pridonijela je glazba Marka Grpca Knapića i Vesne Kazensky.
Maja Drobac se školovala u školi za klasični balet, a kako je došla do Indije i natrag, što je tamo naučila i doživjela, na koji način ljudi doživljavaju njene predstave i što je vezuje uz Pulu ispričala nam je tijekom našeg razgovora.
- Što vas je odvelo u Indiju i zadržalo tamo?
- Otišla sam u Indiju jer je to bila zadnja zemlja na svijetu u kojoj bih se mogla zamisliti. Ništa me nije privlačilo. Zapravo sam htjela ići u Kinu i pripremala sam se za odlazak tamo. Iz dana u dan su mi očekivanja o Kini toliko rasla i toliko sam se tome veselila da sam zaključila da ako odem u Kinu, da ću se samo razočarati. Tako da sam u zadnji trenutak odlučila promijeniti kartu i otići negdje gdje se nikad ne bih mogla zamisliti. Ali priča ide stvarno vrlo jednostavno - taman sam tada završavala faks i bilo mi je dosta svega, htjela sam prestati plesati pa kako je to malo teže s nekim stvarima koje su dio nas, onda sam odlučila izabrati nešto što, kao, nema veze s plesom, a zapravo ipak ima. Tako sam našla taj bharatanatyam za koji nisam znala ni kako izgleda, nisam mogla to niti izgovoriti. Shvatila sam da od toga nemam nikakva očekivanja i da se tu neću razočarati. Otišla sam tamo na postdiplomski i ne znam kada se zaista dogodilo da sam se zaljubila u taj bharatanatyam i shvatila ne samo da ga mogu izgovoriti, već da ću ga jednog dana moći i otplesati.
- Koliko ljude u Zagrebu, Puli i drugdje, po vama, uopće zanima ples? Postoji li uopće interes za ples kao umjetničko izražavanje?
- Hm… Pitanje je apsolutno važno, jedino što moram biti oprezna u odgovoru jer sam se u Hrvatsku vratila, umom i tijelom, u studenom prošle godine. Vratila sam se s vrlo jasnom idejom u svojoj glavi. Prije me zanimalo kako sve to funkcionira, ima li smisla i mogu li naći to neko plodno tlo te mogu li proširiti vidike i kako trebam pristupiti ljudima i publici. Međutim, prošle godine mi se svašta dogodilo u životu da sam se vratila samo zato jer mi je to takav trenutak u životu i na drugačiji način promatram stvari. Želim vjerovati da uvijek postoji publika, ne želim se više baviti brojevima i time da treba napuniti dvoranu i da treba prikazati nešto što će se ljudima svidjeti a čime sam se, priznajem, bavila. (M. RADIĆ)
CIJELI RAZGOVOR PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU