Početkom godine u mirovinu je otišao Drago Orlić, utemeljitelj mnogih kulinarskih manifestacija u Istri. Jedan od onih koji nije mogao podnijeti činjenicu da u istarskim konobama i gostionicama na jelovnicima primat imaju industrijske namirnice, umjesto onih domaćih, tradicijskih.
Godinama je Drago organizirao prigodne manifestacije i natjecanja, izvlačio iz ljudi stare recepte za jela što su se u modernom poimanju gastronomije činila neatraktivna, pa i sramotna, zbog vezanosti za i ne tako daleku neimaštinu. Organizirao, ali se i umorio, jer gotovo je sve bilo na njemu - od organizacije i sponzora do pisanja diploma i nabave flomastera.
Premda će Drago reći da su za to prije njega zaslužni vrijedni domaćini ovih kuharskih događanja, molimo ga da nabroji one što su stasale pod njegovom dirigentskom palicom.
- Najbolji je istarski odrezak organiziran u Tinjanu, Tončićima i Danijelima. Pa je Šparugada u Kaštelu i okolnim gostionicama, Tartufada u Oprtlju i Istarskim Toplicama. Festival od maneštre u Gračišću, od pulaštra u Funčićima, festival od sarduna u Vabrigi. Fešta od palente u Poreču, divljač na istarski u konobi Vinja kod Pazina. Večer na bazi samoniklog bilja u Plominu, festival bucolaja u Svetoj Mariji na Krasu te smotra domaće rakije u Humu.
- Zvuči nevjerojatno da ste sve to uspjeli sami odraditi. Još i više kada se zna da imate još neostvarenih ideja.
- Nisam uspio ostvariti međunarodno gastronadmetanje sa škampima u Rapcu, festival Fruti di mare u Vrsaru, smotru domaćeg octa u gostionici A casa, u Poreču manifestaciju s bakalarom, krafima u Labinu, festival špalete u Svetom Petru u Šumi, s promidžbenim pokličem upućenim Tinjancima - bolja je naša špaleta nego vaš pršut.
- Nije li vam žao sve to napustiti? Zašto, zaboga, odlazite?
- Jako mi je žao, ali ja sam se umorio. Postao sam čangrizav i komotan, star i bolestan. Poznato je da onaj ki feštu organizira, taj u fešti ne uživa. Ja sam za ta događanja dao čitavog sebe, organizirao sve, pri čemu je iza mene uvijek stajao istarski TZ. Organizirao sam i žiri, u kojem su uglavnom bili Stanislav Poropat, Franko Lukež, Alfi Kabiljo, Pino Kuhar i netko od domaćina. A hoće li se nastaviti i tko će to učiniti, ne znam, neka bude onako - ako su ruže, cvjetat će… Moraju doći novi, mladi ljudi.
- Razumijem, no ima li još takvih kao što ste vi?
- Ne znam. Zanimljivo je da sve kuharske manifestacije u Istri vode muškarci. Osim mene Budimir Žižović, Franko Lukež, Pino Kuhar… Oni će neke od mojih nastaviti, no važni su ugostitelji, koji uopće nisu svjesni svoje moći.
- Jednom ste rekli da se Istrani srame svog kulinarstva.
- Mi Istrijani smo vrlo teški, sramimo se u svemu pa i u kulinarstvu. Ne bismo ponudili slaninu koja je svjetsko čudo u Toskani i Trentu, ili prežganu juhu (brodo broštola) koja je broj jedan u Engleskoj. Krvavice su glavni hit u Europi. Sjećam se kad sam pred 30 godina išao od gostionice do gostionice moleći ih da rade pljukance (da hi je sram, da ki će to…), imali su ih samo u gostionici Kod Ivka u Savičenti. Danas je isto s pasuticama i slanim sardonima, žličnjacima ili parencima. Tartufi i njoki kao da su nas izludili.
Nestale su i krodige koje su se kuhale u maneštri samo za oca obitelji. Moj gastro-kredo je: žlica je gospodarica dobre kužine ili - žlica je za dušu, pirun za tilo. Dakle žlica koju su nepravično izbacili iz naših menija. (razgovarala V. MEDVEDEC; snimila J. PREKALJ)
VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU