Pulski novinar Damir Strugar nedavno je objavio knjigu svojih odabranih kolumni pod nazivom "Strugalica", a koje je čak deset godina ispisivao na portalu "Regional express".
- Novinarska kolumna "Strugalica", sviđalo se to nekima ili ne, ali o tome postoje egzaktni podaci, kroz proteklo je desetljeće bila zasigurno najčitanija novinarska forma u medijima u Puli i Istri. Ona je kroz moje oči i pero bila ogledalo današnjeg društva, politike, ljudi i svakodnevnice. U njima su opisivani ljudi i događaji iz Istre i Hrvatske, ali i iz Pule. I to oni živi, današnji, s kojima se svakodnevno susrećemo i koji nam kroje način života, kaže Strugar. Knjiga je nedavno promovirana u jednom pulskom restoranu, no kolumna se ugasila. Koji su razlozi tome i kako je bilo napisati 500 kolumni u deset godina, ispričao nam je Strugar.
- Zašto je Strugalica ugašena?
- Kolumna "Strugalica" je doživjela svoj značajni jubilej – čak 500-tu objavljenu kolumnu na portalu "Regional Express" – te sam ja kao njezin autor na taj način, a prema pisanju nekih zagrebačkih portala postao hrvatski internetski kolumnistički rekorder. Kao desetogodišnji pisac koji je zaredom čak pet stotina puta nedjeljom ujutro razveseljavao svoje čitatelje, odlučio sam da je ukoričim i dam na uvid i nekim drugim generacijama, koje te kolumne nisu redovito čitale na internetu. Nakon knjige i kolumnističkog rekorda zaista više ne bi imalo nikakvog smisla kolumnu nastaviti pisati na istom portalu i pod istim nazivom.
- Što sada, koji su vam planovi?
- Čekam da me kupi nekakav veliki medijski mogul, kada sam se već s kolumnom približio Guinnessovom rekordu u Hrvatskoj (ha, ha)... No, trenutno sam okupiran prezentacijom knjige, kako nastupom u medijima, tako i promocijama. Postoje već interesi za promocije u Kanfanaru, Savičenti i još nekim mjestima u Istri. Ovih dana moram obići sve knjižare i prodajna mjesta da bi knjiga bila dostupna i široj publici. A s obzirom da sam knjigu izdao u vlastitoj nakladi, trudim se sve to obaviti čim prije, no do sada sam uspio knjigu ponuditi publici na prodaju tek kod matičnog tiskara, fotokopirnice Printim u Puli, u Flanatičkoj 31. To vam sve pričam tek da vidite kako nije lako knjigu samostalno napisati, urediti, dizajnirati, plasirati, reklamirati i na kraju i – prodati! I to samostalno, bez pomoći nekakve velike izdavačke ili novinske kuće. Inače, rekao sam na promociji da sam poput Ronalda u zimskom prelaznom roku, pa su moje usluge na ponudi svima onima koji misle da im moje pisanje može biti zanimljivo i profitabilno. Naravno, tek za tisuću puta manji honorar od popularnog nogometaša...
- Što vas je držalo ili tjeralo da niti jednom ne propustite napisati kolumnu i tako čak 500 puta?
- Novinar sam već 35 godina, a u Zagrebu sam imao sjajnu 25-godišnju karijeru u uglednim novinama na pozicijama novinara - reportera, urednika te glavnog urednika. Uvijek sam se trudio biti profesionalan i na vrijeme isporučivati tekstove. Tako me i pisanje kolumne "Strugalica" natjeralo da se svake nedjelje ujutro uz kavicu posvetim zbivanjima na domaćoj lokalnoj i regionalnoj sceni, na radost moje brojne internetske čitateljske publike.
- Predstavljajući knjigu "Strugalica" vaš urednik na portalu Nenad Marjanović - dr. Fric rekao je da su zbog interneta vaše kolumne otišle puno dalje i preko Učke. Hoće li se onda ova zbirka kolumni predstaviti i izvan Pule i Istre?
- Naravno, već se uveliko dogovara promocija u Zagrebu, potkraj siječnja. Potom slijedi i promocija u Rijeci. Što se tiče Istre, na raspolaganju sam svim zainteresiranim gradovima i općinama, pa neka mi se slobodno jave. Na kraju volio bih s knjigom gostovati i šire od Hrvatske, jer sve te priče o kojima sam ja pisao slične su i u drugim sredinama i gradovima.
- Vi ste, predstavljajući knjigu, rekli da novinar uvijek traži informaciju, čak i kada razgovara sa prijateljima. Jeste li ikad objavili neku informaciju koju ste doznali na taj način i da li vas je to koštalo prijateljstva?
- Kao što sam rekao drag mi je prijatelj, ali mi je draža istina. Novinar je uvijek novinar i on uvijek istražuje i bori se za informaciju. Ja u tom smislu nemam problema. Štogod sam saznavao, a da mi je bilo zanimljivo, ja sam objavljivao. Naravno da su zbog toga neki moji prijatelji zahladili odnose, ali što im ja mogu? To je njihovo pravo i neka se ljute. Kad-tad shvatit će da sam bio u pravu! Jedan pročelnik u Puli kojeg sam u dosta prilika kritizirao, ali nekad i pohvalio, rekao mi je da zna da sam ja samo radio svoj posao, da se tada ljutio na mene, ali da je vrijeme pokazalo da sam ja bio u pravu!
- Koja vam je najdraža kolumna?
- Meni osobno nedavno napisana "Veliki vođa u malome gradu". Opisao sam jedan sastanak iz povijesti Vladimira Iljiča Lenjina koji je održan davne 1921. godine. Lenjin je bio nezadovoljan učincima i rezultatima svojih podčinjenih nesposobnih suradnika, te je donio odluku da se sastanci više neće održavati, jer su besmisleni i gubitak vremena. Čudnim čudom, koincidencija s Pulom bila je fascinantna, a gradski čelnici su se u njoj prepoznali lično i personalno! Iako je svaka slučajnost sa živim likovima i stvarnom situacijom danas u Puli bila zaista slučajna, ali fascinantna!
- Koja je kolumna izazvala najviše reakcija kada je objavljena?
- Mislim da ih je bilo više i da su se zbog mnogih održavali brojni kolegiji u uredu gradonačelnika Borisa Miletića, na kojima je ribao svoje nesposobne suradnike govoreći im da je Strugalica u pravu. Pa su se zbog toga i mnoge stvari mijenjale, a mnogi gradski pročelnici pa čak i velepročelnici, podigli su svoj nos i prestali komunicirati s mojom malenkošću. Što je bio veliki korak za njihovu taštinu, ali mali efekt za poboljšanje mnogih loših stvari u našem gradu. O tome su me uglavnom uvijek obavještavali oni gradski pročelnici i direktori koji taj tjedan nisu bili sastrugani u "Strugalici".
- U kolumnama poimenice spominjete ljude iz Pule, bilo da se radi o onima iz vlasti ili nekim drugima. Jeste li se ikada nekome od njih svojim pisanjem zamjerili i da vam je ta osoba to rekla?
- Ne znam zašto bi bilo veliko čudo ili posebna hrabrost imenima spomenuti pulske gradske oce, pročelnike, direktore i pritom konkretno ukazati na njihovu nesposobnost, stranačku podobnost ili podkapacitiranost? Ja nisam član niti jedne stranke ali ne bih se usudio prihvatiti posla direktora nekog javnog ili komunalnog poduzeća o kome pojma nemam, a da prije toga nikada u životu nisam radio taj posao. Ili na primjer voditi nekakav važan gradski ured ili odjel, a da s njim imam veze kao s Eskimima ili pingvinima? No, vidite, danas se ti "izabrani" ljudi prihvaćaju svega i zato imamo to što imamo! Kada sam ja o tome pisao, svi oni su digli noseve: od Miletićevih pročelnika i voditelja ureda, pa do nekih super nesposobnih direktora. Pritom, naglašavam, Miletić je dobar gradonačelnik i političar koji se jako izvještio u nastupu u javnosti. Međutim, njegov je "stranački križ" što je okružen licemjerima i pojedincima nedoraslim svojim funkcijama, te što ništa ne pokušava riješiti, jer ga je načeo zamor materijala nakon deset godina vođenja grada Pule.
- Jeste li u kolumnama iznijeli neke zaključke o ljudima, događajima ili mjestima koje bi danas promijenili ili možda dopunili?
- Ne bih! Licemjerno mi je kada ljudi mijenjaju svoje stavove ili mišljenja. Ono što si nekad kao novinar napisao, to si tada mislio da je tako, napisao si i gotovo! Čemu sada promjena mišljenja, kada je vrijeme odradilo svoje? Čitatelji su kroz ovih deset godina kako pišem kolumnu "Strugalica" uvidjeli da ja ne pripadam nikome i da pišem po svojoj savjesti, odnosno o onome što god hoću! I nikada mi niti slovo nije izmijenjeno! Ja sam se uvijek trudio biti originalan, zanimljiv i poseban. Znam da su moji tekstovi na istarskom internetskom virtualnom nebu bili najčitaniji, ali morate znati da sam ja u svom proteklom desetogodišnjem spisateljskom stilu i radu u Puli, kao gradu u provinciji, primijenio svoje prethodno bogato 25-godišnje iskustvo novinara iz Zagreba kao metropole. To je po mom skromnom mišljenju bila tajna mog medijskog uspjeha.
- Je li se i koliko Pula promijenila otkada ste se vratili u nju i ako da, u čemu vidite te promjene?
- O da, itekako! Ja tu imam svoju definiciju. Po meni, u Puli žive tri velike skupine ljudi koje imaju malo dodirnih točaka. Prvu grupu čine svi oni etnički stanovnici Pule, uglavnom rođeni Istrijani, koji su svojim načinom života, ideologijom i svjetonazorom vezani uz najpopularniju i najveću stranku na poluotoku, a to je naravno IDS. Druga grupa je ona tiha urbana šutljiva gradska masa, koja živi svoj život, fura svoj film i ne želi imati ništa s aktualnom vlašću, niti joj se na bilo kakav način želi, a niti može približiti. Ta se grupacija ljudi još uvijek traži, nema svoj medijski prostor, politički je pasivna i nitko je ne predstavlja. Treću grupu stanovnika Pule čine svi oni koji su se u proteklih dvadesetak godina doselili u nju, bilo iz različitih krajeva Hrvatske, bilo iz Bosne i Hercegovine ili nekih trećih destinacija. Ova grupacija novih žitelja Pule apsolutno nema nikakve socijalne i društvene veze s prethodne dvije i živi nekakav svoj život, koji s dvjema prethodnima nema nikakvih dodirnih točaka.
- O čemu najviše volite pričati s prijateljima kada se radi o Puli?
- O tome kako je Pula u potpunosti izgubila svoj urbani identitet i kako nema više nikakav mentalitet. O tome kako u Puli ne postoji mjesto "meeting point" gdje se ljudi okupljaju, o tome kako su Puljani inertni da bilo što pokrenu, o tome kako Puljani nemaju zajedničko mišljenje o bilo čemu i bilo kome, o tome kako u Puli ne postoje pravi sportski navijači i kako građani slabo prate sport. O tome kako nas je lokalna politika sve uljuljkala u smislu da to tako mora biti i da se ništa neće i ne može promijeniti. (Mladen RADIĆ)