Doktorica Nadia Komparić, šefica gastroenterologije u pulskoj Općoj bolnici koja je zbog zasluga u medicini lani nagrađena Istrianom, skoro tri desetljeća posebno liječi i prati oboljele od kroničnih bolesti jetre, prije svega hepatitisa B i C.
Bolest je to koja traži česte kontrole, specifična i duga liječenja, skupe lijekove s posebne liste HZZO-a, pa je dr. Komparić skupila obimnu arhivu o svojim pacijentima i te rezultate nedavno predstavila kolegama na stručnom skupu u Belom Manastiru. I nama govori o tome s kojim su očekivanjima početkom 1990-ih krenuli u borbu protiv tada nove virusne bolesti te što nas u zdravstvu čeka u budućnosti.
Iza Drugog svjetskog rata bilo je jako puno zarazne žutice, jer su bile loše socijalne prilike, niski higijenski uvjeti, da bi se 70-ih pojavio drugi tip žutice, zarazan preko krvi. Prvu su nazvali hepatitis A, a drugu hepatitis B, misleći da je tu kraj, ali 80-ih pojavila se još jedna, zvali su je "non A non B".
Kad je 1990. napravljen test s antitijelima, dokazan je treći entitet - hepatitis C. Od 1993. obvezno je testiranje svih krvnih pripravaka i tako se širio broj novootkrivenih. Do danas imamo i hepatitis D, G, F…, u vrlo malim postocima, ali postoje.
U terapiji prvo se krenulo s jednim lijekom, interferonom, pa mu je dodavan ribavirin, a sada provodimo trojnu, složenu terapiju s tri iznimno skupa lijeka. Do sada smo liječili 270 oboljelih, ali u arhivi imamo i 360 izostavljenih iz različitih razloga, od kojih ćemo 100-150 uskoro pozvati.
Koje su rizične skupine, kako se prenosi virus?
Najviše smo liječili mlade ljude, do 50. godine, više muške, manje ženske, jer su dečki razigraniji, neću reći skloniji rizičnom ponašanju. Najviše, 40 posto ih je intravenoznih ovisnika, drugi su zaraženi ni krivi ni dužni, negdje na transfuziji prije 1993. kada se nije znalo za bolest. Ima i onih koji virus nose iz najranije mladosti i teško je otkriti otkud im. Uvijek ide preko krvi, ubodom igle, škaricama…
Koliko je to uopće izlječiva bolest?
Tip 1 i 4 imaju slabu sposobnost izlječenja, za razliku od dvojke i trojke gdje je izlječenje više od 70 posto i zato se prvi put govori o hepatitisu C kao potencijalno izlječivoj virusnoj bolesti. Virusi u pravilu nisu izlječivi, skloni su mutacijama, nikad ne unište domaćina do daske već stalno prave cirkus. I kada eliminirate virus, bolest može ići prema zatajenju, cirozi jetre i dalje prema karcinomu.
Imamo malu epidemiju karcinoma jetre, koji se gura s 4. mjesta prema gore, među rak pluća, dojke i debelog crijeva. Zato svoje pacijente redovito kontroliramo. Da se pojavi rana u obliku tumora na jetri, odmah idu u program transplantacije. I to je odlično, jer petogodišnje preživljavanje transplantirane jetre koja u sebi nema virus je iznad 80 posto.
Kako se nosite sa stalnom odgovornošću za ljudski život?
Valjda smo mi liječnici puni adrenalina. Habitualno moraš biti takav, ja vjerojatno nisam sposobna raditi u epidemiologiji, u uredu, tamo bih valjda umrla. Rad s pacijentima mi leži.
Što vas žalosti u zdravstvu?
Ako sam zbog ičega tužna, ponekad i ljuta, to je kad obitelj ne želi uzeti doma svog teško bolesnog i neizlječivog člana. Iz svog doma si krenuo i prirodno je da tamo završiš. Ne može u svim situacijama, ali kada je riječ o bolestima koje dugo traju i kad medicina više ne može pomoći, kada čovjeku treba ljudska pažnja, intima obitelji, i kada ga ta obitelj ne želi, to je jako tužno, a to smo sve češće u prilici vidjeti. Gotovo da nas začudi kada ljudi to spremno prihvate: organizirat ćemo se, snaći ćemo se… (razgovarala D. PALIBRK)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.