U smiraj dana, u sumrak, uoči blagdana Bogojavljenja ili Sveta tri kralja Kaldirštinom se i ove godine, prema drevnom običaju tog kraja, ponijela velika svjetleća zvijezda, a za njom su hodila tri Sveta kralja Gašpar (Ivan Štefanić), Melkior (Marčelo Štefanić) i Baltazar (Željko Bertoša). Kolejani predvođeni zborovođom Davorom Ferom slijedili su zvijezdu, koju najčešće nosi Josip Štefanić, od kuće do kuće, od vrata do vrata, od domaćina do domaćina i tako čitave noći cijelim krajem, cijelom župom, čestitajući sumještanima Božić i Novu godinu.
Pohod je započeo u župnoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja u kojoj je župnik Izidor Sekicki, blagoslovio vodu, a njome kolejane i sav puk koji se okupio na misi. Po običaju kolejanje i završava u crkvi na sam blagdan Sveta tri kralja, a tada se na poslijepodnevnoj misi okupe kolejani, a kraljevi na oltar prinesu darove: veliki kolač (ukrašeni slatki kruh), kobasice, jaja i vino. Nakon mise svećenik po običaju izreže kolač i podijeli ga okupljenima, a potom se za sve župljane i njihove goste priređuje zabava na kojoj se časte darovima koje su noću na kolejanju skupili.
Svi ki ste okole rečite amen
Po starom, uhodanom ritualu, kolejani zastaju pred svakim domom u župi koji ih dočeka u mraku. Pred vratima jedan od kraljeva zaziva domaćina riječima: "O, župane Ive!" (ili kako se već zove domaćin), a kad mu ovaj nakon tri upita uzvrati: "Ki je?", kralj nastavlja: "Tu su došli kolejani s poštenega mesta na vaša poštena vrata, ako ćete da vas malo razvesele i zakantaju!". Kolejani tad iz svoje pjesmarice zapjevaju jednu od starih prigodnih pjesma među kojima je i raritetna "Ta svitla zvizda gori gre" duboko ukorijenjena u stoljetnu hrvatsku božićnu tradiciju. Nakon što domaćin odobri: "Ben, neka zakantaju" i otvori vrata, zbor kolejana otpjeva jednu od tradicijskih božićnih pjesama iz tog kraja. Domaćin potom čestitare daruje kobasicama, vinom i jajima. Za dobivene kobasice kralj koji ih prima zahvaljuje: "Tu je jedan dar Bogu i ljuden drah. Koliko je tu bokunići, toliko da bi bilo praščići, svaki da bi stori par kvintalići". U zahvaljivanju se dakako pretjeruje, kako bi se podiglo raspoloženje, ali i naglasila iskrenost želja za boljitak domaćinove kuće. Za dobivena jaja zahvaljuje se: "I tu je jedan dar Bogu i ljuden drah, koliko je tu jaj toliko da bi bilo stotin kokoš, a svaka kokoš da bi storila mijar pulaštrići". Preuzimanje vina prati zahvala: "Tu je još jedan dar Bogu i ljuden drah, koliko je tu kapljic toliko da bi bilo tolitri vina, da bi naš (ime domaćina) napuni bačve i bačviće, črepnje i črepnjiće, bocune i bocuniće, bajaduore i bajadoriće i sve ča ima u hiži". Nakon svake zahvale, kralj koji je primio dar kolejane poziva: "Svi ki ste okole rečite amen", a oni složno uglas odgovaraju: "Amen".
Nakon tradicionalne ceremonije domaćin kolejane počasti vinom, kolačima ili nekim toplim napitkom. Nakon uzajamnih čestitki i kraćeg druženja i zadirkivanja kolejani na oproštaju domaćinima otpjevaju zahvalu: "Alla famiglia…(prezime i ime domaćina) vita giuliva, e cento anni del ciel, evviva, evviva". I tako cijele noći od kuće do kuće i od sela do sela, do jutra. Kako ne bi baš svake godine domaćinima u udaljenijim selima na vrata pokucali uvijek u kasne sate, kolejani pohod svake godine započinju u drugom mjestu, pa su ove godine krenuli iz Štefanići, prema Potokima, Kaldiru… i tako redom sve do Bertošići. Ondje su se nakon gotovo cijele noći pjesme i vina umorni su kolejani krenuli na zasluženi počinak, ali ne zadugo, jer već poslijepodne treba se sastati kako bi sa župljanima i svojim dragim gostima pripremili i blagovali darove, kobasice i jaja, koje su koledvom skupili i sve to zaliti, također darovanim vinom.
Poravnanje lanjskih dugova
Običaj koledve ili kolejanja, kako se naziva u Kaldiru, potiče iz grčko-rimske kulture, a izraz kolęda poznat je u crkvenoslavenskom, a izvedenica je iz latinske riječi "calendae" - prvi dan. Ova riječ označava prvi dan u mjesecu kada su se plaćale obaveze ili poravnavali dugovi. Poput pokoljenja svojih predaka, primajući darove sumještana, Kaldirci kolejanjem od davnima poravnavaju lanjske dugove i neopterećeni ulaze u novo godišnje razdoblje. Možda upravo u ovom lijepom običaju leži tajna zajedništva, gostoljubivosti i dobrosusjedskih odnosa ljudi tog kraja.
Treba primijetiti kako je ove godine među kolejanima bilo dosta mladih, a to je dobar znak da ova lijepa tradicija neće nestati i da će mlađi naraštaji naslijediti Ivana Štefanića, Marčela Štefanića, Željka Bertošu, Davora Fera, Josipa Štefanića… Kao što su oni naslijedili Marina Laganisa, Ninija Klarić, Ivan Feru, Karla Beletića, Ninija Dantinjanu… Moglo bi se tako nizati kroz pokoljenja Kaldiraca koji su u svom kraju unatoč teškoćama i zabranama kolejanja za vrijeme totalitarnih režima 20. stoljeća uspjeli sačuvati jednu lijepu tradiciju. Kolejani su 2001. godine nastupili u Zagrebu na 35. međunarodnoj smotri folklora, o njima je 2004. snimljen dokumentarni film, a predstavljeni su i na prvom međunarodnom festivalu jaslica i božićnih običaja, nazvanom "Mirisi, zlato i tamjan", održanom u Dubrovniku 2005. godine. (Mirjan RIMANIĆ, snimio: Dejan ŠTIFANIĆ)