U lijepom rječniku o izgubljenim riječkim riječima osobnog životnog puta (Dizionario fiumano passato minimo) pokojni novinar Ezio Mestrovich na stranici posvećenoj slovu "g" smjestio je riječ "giornalini". Radi se dijalektalnom izrazu za stripove; uvriježena riječ među mladima duž razgranate sjevernojadranske obale od Rijeke pa sve do Trsta.
Đornalini su prelazili iz jedne ruke u drugu, u prostoru koji je oskudijevao proizvodima iz susjednog kapitalizma; sve što je dolazilo s one druge strane granice predstavljalo je događaj. Oko novog stripa koji je tek stigao iz Italije stvarala se zajednica, gradile su se veze, danas kod tebe pokraj kreveta, sutra kod susjeda, iz kuće do kuće, iz jedne mašte u drugu. Strip po svom određenju nije bio osobno vlasništvo već društveno, najintimnija nit dijelila se u zajednici klinaca koji su gutali avanture heroja, kauboja, Indijanaca, mađioničara, izvanzemaljaca nevjerojatnih fizičkih osobina. Đornalini su dio povijesti, osobne i kolektivne.
Trst, veliki grad na sjeveru bio je hram đornalina, odnosno stripova, neka vrsta Parnasa, svete planine, dom-zaštitnica umjetnosti. Iz Trsta su đornalini najčešće dolazili brodom koji je dnevno plovio duž istarske obale i prevozio rodbinu koja se nakon rata nastanila u gradu bure, na sjeveru, i dolazila u posjet nama koji smo ostali. U torbama raskošnih boja ležali su stripovi tek kupljeni na tršćanskim kioscima.
Prolazio sam pored tršćanskih kiosaka u neprestanoj žurbi jer sam morao držati korak mame i tate u potrazi za cipelama, košuljama, trapericama, deterdžentima… Okom bih zahvatio posljednji broj "Texa Willera" koji je visio na vanjskoj strani kioska, lijepe korice za nove avanture Zagora, uzbudljive i debele stripove u kojima je bilo skupljeno nekoliko ratnih priča iz Drugog svjetskog rata, mislim da se strip zvao "Eroica".
Talijani strip zovu fumetto, što doslovce znači "mali dimni oblak", a zorno dočarava tekstualni dio stripa koji je uokviren u tim oblačićima što lebde iznad crteža. U vrijeme kada televizija još nije uspjela prožvakati, progutati i potom likvidirati maštu, đornalini su nas hranili i činili bogatijima, kulturno i duhovno.
Zbog tih razloga otišao sam pogledati izložbu posvećenu stripovima koja je upriličena u tršćanskoj izložbenoj sali Salone degli incanti (mjesto gdje se nekad nalazila središnja ribarnica na rivi). Izložba nudi pregled sedamdesetogodišnje proizvodnje talijanske izdavačke kuće Sergio Bonelli Editore, u kojoj su rođeni heroji poput Texa, Zagora, Mistera Noa, Dylana Doga, Komandanta Marka, Martina Mysterea i mnogih drugih.
Susreo sam se nakon puno godina praznog prostora opet sa slavnim likom Čika, malog Meksikanca, Zagorovog prijatelja, člana dueta koji je preko stripa obnavljao čarobnu shemu Don Quijotea i njegova vjernog pratioca Sancha. Čiko, moj ljubimac, punim imenom uvaženi Francisco Felipe Cayetano Lopez Martinez y Gonzales itd. itd., okrugli Meksikanac s tipičnim brčićima i dobroćudnim pogledom još je živ. (E. VELAN)
CIJELI TEKST U PRILOGU ISTRA PLUS TISKANOG IZDANJA.