Bosna i Hercegovina, Srbija i Makedonija zemlje su na koje domaći poslodavci računaju kad se govori o uvozu radne snage, prije svega u graditeljstvu, ali i turizmu i brodogradnji, djelatnostima gdje su poslodavci uporni u ponavljanju kako su im potrebni strani radnici jer ih na domaćem tržištu, unatoč visokoj nezaposlenosti, ne mogu naći. Naime, Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska udruga poslodavaca i Hrvatska obrtnička komora, kako smo pisali jučer, traže da Vlada dozvoli uvoz novih 19 tisuća radnika u idućoj godini.
U praksi, međutim, u granama u kojima zasposlenost dobrim dijelom ovisi i o sezonskim kretanjima, najčešće u Hrvatsku pristižu radnici iz BiH te nešto manje Srbije.
Propisana kvota
»Prostor bivše Jugoslavije je područje iz kojeg u graditeljstvu, ali i drugim djelatnostima u kojima nedostaje radne snage, možemo nabavljati radnu snagu«, veli Mirko Habijanec, predsjednik uprave križevačkog Radnika i čelnik HUP Udruge poslodavaca graditeljstva. No, kako i u BiH nestaje radne snage, jer odlaze na zapad, iduća bi stanica u potrazi za radnicima mogla biti Ukrajina.
»Najprihvatljivije bi rješenje bilo da se potpiše međudržavni ugovor s BiH kao što je to učinila Slovenija« – veli Habijanec, objašnjavajući kako bi u tom slučaju poduzeća iz BiH mogla raditi u Hrvatskoj kao kooperanti domaćih firmi. Svaka firma iz Hrvatske pritom bi trebala imati propisanu kvotu za uvoz strane radne snage. Prema Habijančevim riječima, uzor za takvu vrstu dodjele kvota bi mogla biti Njemačka koja je dodjeljivala svojim poduzećima kvote za radnu snagu iz zemalja izvan EU prostora. Tako su domaća poduzeća do ulaska Hrvatske u EU sudjelovala na njemačkom tržištu.
»Ako netko zapošljava 500 radnika, primjerice, mogao bi dobiti kvotu za uvoz 100 stranih radnika«, veli Habijanec, naglašavajući kako pojedinačne kvote trebaju biti vezane uz broj zaposlenih u poduzeću. Osim toga, Hrvatska, ističe on, treba raditi na obrazovanju za potrebe tržišta u čemu i te kako svoj doprinos treba dati i lokalna zajednica, zadržavanju vlastite radne snage, stvoriti uvjete da se ljudi koji su otišli van vrate i rade ovdje.
»Moramo povećati plaće i produktivnost«, veli Habijanec koji smatra da treba ukinuti plaćenu pauzu i naknadu za minuli rad jer toga u drugim zemljama nema. »To treba maknuti iz plaće i plaće znatno povećati, da nitko ne bude zakinut«, veli Habijanec. Smatra on i da se zakonom treba poticati zapošljavanje i zadržavanje starije radne snage u radnom odnosu. Tako je Habijanec jedan od poslodavaca koji će se složiti sa sindikatima koji traže rast plaća, ali će se naći na suprotnim stranama kada je riječ o metodama koje bi trebale dovesti do tog rasta.
Radne dozvole
Minimalna satnica za građevinskog radnika u Njemačkoj iznosi 12 eura, a u Hrvatskoj je na razini 2,17 eura. Za prosječno 170 sati rada tijekom mjeseca ta najniža plaća u graditeljstvu (bez dodataka) tako u Hrvatskoj iznosi 376,67 eura bruto, a u Njemačkoj nešto više od dvije tisuće eura bruto. Najniža osnovna plaća građevinara u Sloveniji (opet bez dodataka) iznosi 408 eura, u Italiji je ta minimalna osnovna plaća nepunih 1.340 eura, u Češkoj bi prema cijeni sata rada u građevini bila na razini 330 eura, a Rumunjskoj 222 eura. Te brojke dovoljno govore zbog čega se radna snaga seli i zbog čega, primjerice, Hrvatska nije atraktivna destinacija za radnike iz EU-a.
Naime, Austrija, Malta, Nizozemska, Slovenija i Velika Britanija (koja je izglasala izlazak iz EU-a) jedine su članice Unije koje su za hrvatske radnike produljile ograničenje zapošljavanja do srpnja 2018. godine te i Hrvatska primjenjuje ograničenja za njihove radnike. Radnici iz svih ostalih zemalja Unije slobodno se mogu kretati u potrazi za poslom, bez traženja radne dozvole. No, radnici iz zemalja s nižim primanjima u odnosu na Hrvatsku, kao i domaće stanovništvo, odlaze u zemlje u kojima će za istu bol u leđima biti bolje plaćeni. (G. GALIĆ)