- Već godinama nikako da uživam, ili bolje reći da doživim godišnji odmor. Kao prvo, uvijek se razbolim. Izgleda da je opuštanje šok za organizam koji više nije naučen na godišnji pa razina kortizola padne i obrambeni mehanizam popusti, tako da uvijek par dana mog godišnjeg provedem bolesna. A onda krenem sređivati stvari po kući, pa s djecom na more, pa tu su i prijateljice iz studentskih dana koje su došle na more i moram ih obavezno vidjeti, a ne bih htjela propustiti sva ta ljetna zbivanja i eto, već se trebam vratiti na posao. A šef mi je dao samo tjedan dana, priča Danijela koja sve manje vjeruje u odmor, a s kojeg se nikada ne vraća - odmorna.
Kava bez kofeina i odmor bez odmora
Za početak, potrebno je bar tri tjedna da se čovjek donekle odmori, čega je sve manje u neoliberalnom kapitalizmu pa i postranziciji, ali u tome još uvijek uživaju oni sretnici na sigurnoj državnoj plaći i isto tako sigurnom državnom odmoru. Zapravo sve se više i odmaramo "na silu", odnosno mislimo da se odmaramo, jer izgleda živimo u oksimoronskim vremenima - pijemo kavu bez kofeina, pušimo cigarete bez nikotina i idemo na odmor bez odmora, radimo kada ne radimo… Jer kada se krenemo odmarati, zapravo tek tada počnemo raditi ono što smo dugo vremena odgađali i vadite onu "to ću napraviti kada budem na godišnjem". I onda kreće frka, treba ići na more, družiti se s prijateljima, obići sve koncerte, izložbe, predstave… i naravno obaviti i ono "to ću na godišnjem", pa na Facebooku gledate kako drugi uživaju, ljenčare, krstare, a vama to baš i ne polazi za rukom, pa se nakon dva tjedna odmora (ako ste ti sretnici koji ste to uspjeli dobiti) zateknemo s mislima kako je dobro vratiti se na posao i tamo se konačno odmoriti. E to je krivo. Odmarati se treba svaki dan i svaki vikend, a na godišnjem ne treba raditi - nikada i ništa.
Ma kakav aktivan godišnji odmor? Kakva je to konzumeristička izvedenica. Uostalom, zašto biti aktivan, kada se aktivnost na godišnjem odmoru treba bazirati na pasivnosti. Znate onaj izraz Dolce far' niente (slatko (je) ne raditi ništa; ugodna dokolica...) umijeće je koje su usavršili Talijani i bilo bi dobro od njih učiti kako uživati u neradu. Naš narod, ima isto tako lijepu riječ, a to je plandovanje. Na žalost, danas je plandovati postala pogrdna riječ, jer nam je brutalni kapitalizam, onaj najgori neoliberalni kojeg živimo, nametnuo imperativ rada.
Samo ako radimo nešto vrijedimo, a na nerad, plandovanje ili uživanje bačena je prava anatema.
Bivši gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg, koji nikad nije išao na godišnji odmor, tvrdi da odmor nije sastojak recepta za uspjeh, jer on dolazi s napornim radom, trudom i ranim ustajanjem. S njim se slaže i oko osam posto zaposlenih Hrvata koji ne idu na odmor, kao i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji u pet mandata nikad nije koristio godišnji odmor, a s tom će praksom nastaviti i ovog ljeta.
Raditi dobro, a ne puno
Ali stručnjaci su drugog mišljenja. Psiholozi tvrde da raditi više ne znači i raditi bolje. Povremeno iskakanje iz poznatoga konteksta, tvrde, poboljšava produktivnost. Kad se baterije isprazne, kreativnost, motivacija i elan su poput ispuhanog balona, a jedini "lijek" za to je odmor nakon kojeg se postižu bolji rezultati. Također, mnoge tvrtke na Zapadu zaposlenicima plaćaju da odu na odmor pravdajući to ulaganjem u produktivnost. Tako je softverska tvrtka iz Denvera 2012. djelatnicima dala 7.500 dolara da otputuju uz uvjet da se potpuno isključe iz poslovnih aktivnosti. Predsjednik uprave Bart Lorang rekao je kako se investicija isplatila jer su nakon odmora dobili sretnije i zdravije zaposlenike koji su bolje surađivali.
A što ćeš raditi u mirovini?
No, mnogi to nisu shvatili. Toliko je taj imperativ rada uvriježen da se čak i ubuduće umirovljenike pita "a što ćeš raditi kada odeš u mirovinu?. Neću raditi ništa, jer su rad i mirovina u istoj rečenici kontradiktorni. Ili radi ili miruj. Ne zove se mirovina bez razloga upravo tako. A tek dokolica, pa njezino će značenje uskoro trebati potražiti u Klaićevom rječniku stranih riječi. Iz prilično nejasnih razloga većina zapadnjaka, a i sve više istočnjaka reći će da je dokolica negativna, te se tolerira samo umjetnicima i eventualno filozofima. Tako je u biografskom filmu o Hannah Arendt, poznata filozofkinja provodila sate i sate na kauču pušeći i razmišljajući.
Poznanik s diplomom iz humanističkih znanosti gledajući film supruzi je rekao da tako i on zamišlja život. A ona mu je, ambiciozna ekonomistica, kao iz topa odgovorila - ali to je samo za filozofe. A, on joj je rekao da to što se izvana ne vidi uvijek da na nečemu radimo, ne mora značiti da ljenčarimo. No, društvo je nemilosrdno i brzi životni tempo na dopušta nam da stanemo na loptu i u miru razmislimo i osjetimo što želimo, koje su naše potrebe, čemu se veselimo. Zapravo, zašto razmišljati, važno je prepustiti se.
Sve više posla, više odgovornosti, sve više stvari koje treba svakodnevno uraditi: ritam je sve frenetičniji, a stres sve jači. A kada bismo samo pet minuta zastali, razmislili i pogledali što se dešava izvan našeg mikrosvijeta, onda bi on postao makro. A da se nismo pomakli. Veličina je u malim stvarima - ubrzavamo se kada usporimo. Jer kako rastu zahtjevi na poslu, tako raste i potreba za odmorom. Te signale često zanemarujemo pa umjesto da se odmorimo, "liječimo" se kofeinom te pokrećemo lavinu hormona stresa.
- Mozak mnogo bolje rješava probleme kada se usredotočite na druge stvari. Kada radimo, obično je angažirana lijeva strana mozga zadužena za logiku, a u slobodno vrijeme u pogon stavljamo desnu stranu mozga odgovornu za kreativnost i intuiciju te iz nje dolaze neke od najboljih ideja. Vjerojatnost da će vam svježe ideje pasti na pamet su mnogo veće kada ne razmišljate kontinuirano punom parom - tvrdi dr. Robert J. Kriegel, autor knjige "Kako uspjeti u poslu bez prenapornog rada".
Neograničeni slobodni dani
Možda to ne shvaća Bandić i masu hrvatskih poslodavaca, ali to dobro zna jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, vlasnik Virgina koji je još prošle godine najavio da u Virgin uvodi model neograničenih slobodnih dana koji omogućuje svim zaposlenicima da koriste slobodno vrijeme kada god to žele i koliko žele, svi su se mediji raspisali o velikodušnom bogatašu koji vodi računa o svojim zaposlenicima. E, pa projekt je propao - i to zato što su zaposlenici uzimali manje slobodnih dana nego kada su imali propisano vrijeme za godišnji!
Richard Brenson zapravo nije osamljen slučaj. Koncept neograničenog slobodnog vremena nešto je o čemu se naveliko debatira zadnjih godina, a oko jedan posto američkih firmi ga je i uvelo. Logika je jednostavna. U današnje vrijeme razvijene tehnologije posao se nužno ne odvija unutar radnog vremena od 9 do 17 sati, već se on može odvijati danonoćno. U takvim uvjetima, za obavljanje posla presudno nije sjedenje u uredu u zadano vrijeme, a s druge strane, zbog produljenja radnog dana na cijeli dan zaposlenici su pod pojačanim stresom i razvijaju burn out sindrom. Posljedice premorenosti su slabiji poslovni rezultati. U praksi se događa, također, da zaposlenici koriste godišnji odmor u strahu da im istekom godine ne propadne, iako se to možda ne uklapa ni u njihove privatne planove niti je trenutak dobar za tekući posao kojim se bave i bolje bi im odgovaralo da te dane iskoriste u neko drugo vrijeme.
Umjesto toga, veći broj firmi, poput Netflixa i spomenutog Virgina, uveo je neograničeno korištenje plaćenog godišnjeg odmora, najčešće i bez bilježenja kada je netko prisutan na poslu, a kada nije. Osnovni postulat je da posao ne smije trpjeti, a na zaposlenicima i njihovim kolegama je odgovornost kako će se rasporediti i koliko im vremena treba da obave neki radni zadatak.
Off line, na ležaljci
Zaposlenici se ne smiju naprosto ne pojaviti. Moraju to na vrijeme najaviti kolegama i s njima preraspodijeliti posao, odnosno, u svakom se trenutku mora znati u kojoj je fazi neki poslovni zadatak. Kao osnovna prednost takvog koncepta navodi se povećanje odgovornosti i predanosti radnika, čim ih poslodavci počnu tretirati s povjerenjem i kao odgovorna bića. Prednost je i racionalno korištenje vremena, odnosno, brže obavljanje radnih zadataka ako ne moraš na radnom mjestu glumiti da je neki posao složeniji nego što zapravo jest.
Zaposlenici su odmorniji i zadovoljniji jer slobodno vrijeme troše na aktivnosti koje ih ispunjavaju, odnosno, imaju život i van ureda - pa su i učinkovitiji u obavljanju radnih zadataka, a poslodavci su sretniji jer se više toga napravi u manje vremena. No ni hrvatskim zaposlenicima potpuno isključivanje od posla ne polazi za rukom te četvrtina i na odmoru redovito provjerava službeni e-mail. Gotovo trećina zaposlenih često, a polovina povremeno razmišlja o poslu, dok se samo četvrtina uspije potpuno "isključiti". Hitne poslove tijekom godišnjeg rješava 78 posto, a 19 posto na odmoru, i to samo kako bi si olakšali povratak na radno mjesto. I kakav je to godišnji na kraju krajeva. Treba biti off line, na ležaljci… (Lara BAGAR)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU