Nesvojstveno njemu, na prvo okupljanje nogometaša Istre 1961 stigao je među posljednjima i to u "civilu". Vanja Iveša, najstariji član pulske svlačionice koji će sljedeći mjesec proslaviti "okrugli" 40. rođendan uvijek je među "zeleno-žutima" bio sinonim za čovjeka koji prvi stiže i posljednji odlazi s treninga, pa kad se u subotu dogodio taj nesvakidašnji trenutak, svakakve su nam se misli krenule motati po glavi. Njih je potkrijepila i činjenica da je prvo obraćanje Darka Raića Sudara kao glavnog trenera, okružen suigračima u "punoj ratnoj opremi", odslušao ležerno odjeven u košulju i kratke hlače. Ruku na srce, bio je to i jedan od glavnih razloga što smo odmah "potegnuli" do Štinjana da vidimo kako će se dalje razvijati ova priča, ali kad smo stigli do Fortina mogli smo vidjeti da su sumnje bile bezrazložne. Naime, Iveša je tamo, u društvu Ivice Ivušića i Marijana Ćorića, pod paskom trenera golmana Boška Boškovića već odrađivao uvodni dio treninga, nakon čega se s ostalom dvojicom čuvara mreže izmjenjivao na golu tijekom međusobne utakmice na skraćenom terenu.
Liga deset jako teška
- U petak sam bio Parackom na piru pa sam tek u subotu krenuo put Pule i naletio na sudar na cesti te sam odmah javio da ću stići na knap, eventualno zakasniti par minuta - otkrio nam je pozadinu cijelog ovog slučaja Vanja Iveša, osvrnuvši se odmah i na svoju budućnost jer je poznato da mu u ovom mjesecu istječe ugovor s Istrom 1961, a Raić Sudar je u više navrata izrazio želju da on i dalje ostane u klubu, neovisno da li će to biti u igračkoj ili nekoj drugoj ulozi. - Nisu bili još nikakvi razgovori između mene i ljudi iz kluba, ali s te strane vremena ima više nego dovoljno. Osobno, dokle god se ovako osjećam imam želju da branim, a i ovaj prvi trening mi je pokazao da još uvijek sve to skupa sasvim solidno izgleda. Da li će to biti u Istri 1961 pokazat će period koji je pred nama, tijekom kojeg ću vidjeti da li se razmišljanja ljudi iz klubu po pitanju nogometa podudaraju s mojima.
U protekle dvije sezone Iveša je odigrao 35 prvenstvenih utakmica, no puno je veći njegov doprinos Istri 1961 od te puke brojke, kako pristupom treningu gdje je bio uzor i motivator mlađih čuvara mreže, tako i u svlačionici gdje je svaka riječ koju je rekao imala svoju težinu.
- Najvažnije je kad se krene da svi pušemo u isti rog i onda neće biti nikakvih problema. Kao što smo prošle godine toga bili svjesni, tako i sada trebamo znati koje su naše mogućnosti i ne smijemo previsoko poletjeti. Često previsok let za sobom zna donijeti razočaranja, a za tako nešto stvarno nema potrebe. Dečki koji ovdje igraju jako su dobro svjesni koliko mogu, pokazali su to na najbolji način u dva posljednja kola ove sezone kad su upisali dvije pobjede i sad samo tako trebaju dalje nastaviti - nije dvojio Iveša. - Na ruku nam ide i činjenica da nas Raić Sudar dobro poznaje i vjerujem da bismo svi zajedno mogli ispričati jednu lijepu priču. No, trebamo svi zajedno biti svjesni činjenice da je Liga deset jako teška i da je moramo dočekati maksimalno spremni, a oni koji tako budu razmišljali uvijek će dobiti prostora da pokažu što znaju, u to ne treba niti sumnjati.
Međusobno "kliknuli"
U još jednu stvar Iveša ne sumnja, a to je da su na "Drosini" povukli pravi potez kad su za pomoćnog trenera doveli Nenada Bastu koji je, uzgred budi rečeno, dvije godine mlađi od njega.
- Nas dvojica se znamo još od malih nogu. Išli smo u istu školu i trenirali u istom klubu, jedino što sam ja bio stariji uzrast, mada mislim da smo jedne godine igrali i zajedno za juniore Istre, premda nisam sto posto siguran - zagrebao je malo Iveša po ladicama svog sjećanja. - Smatram da je njegovo dovođenje pravi potez i klub bi u tom smjeru trebao nastaviti ići. Tu nema nikakve dileme jer je Basta karakteran dečko, radišan, odlučio se za ovaj poziv i zaslužio je priliku koju je dobio. Svojevremeno, dok sam još igrao u Turskoj, kad bih se vratio doma u par navrata sam s njim odrađivao rehabilitaciju, odnosno najprije bih išao kod Bubija i potom kod Baste na vježbe te stvarno mogu reći da je uvijek napravio odličan posao. Meni je s te strane stvarno "legao", neovisno o činjenici da ga poznajem cijeli život.
Kad se već Iveša dotaknuo Turske gdje je igrao sedam godina, nadovezali smo se i usporedili je s Hrvatskom što se tiče pauze između dvije sezone.
- U Turskoj smo uvijek imali dužu pauzu preko ljeta i kraću preko zime, dok je ovdje obrnuto. Sve je to li-la, već su dvije godine protekle od mog povratka u Hrvatsku te mogu reći da sam se privikao na ovaj malo specifičan ritam, u čemu mi je zasigurno pomogla činjenica da ja osobno ne volim da sam duži period neaktivan. Nema potrebe za tim i shodno s takvim razmišljanjem kraća pauza mi nimalo ne smeta. Sada smo dobili 13 dana slobodno što je po meni sasvim dovoljno, a svi oni koji se žale neka se sjete prošle sezone kad smo zbog dodatnih kvalifikacija imali praktički tri dana odmora i potom odmah krenuli s pripremama za sljedeću sezonu - istaknuo je Iveša. - Otkad znam za sebe pa tako i sada, uvijek sam nekako pokušavao utjecati na suigrače da im trening, neovisno o fizičkom naporu kojeg on iziskuje, bude uživanje. Koliko god ova pauza izgledala kratka, već prvi dan se moglo vidjeti da smo se zaželjeli jedni drugih i odmah se osjetila ta pozitivna atmosfera koja vlada u našoj svlačionici. Ne mislim pritom samo na nas domaće koji se već godinama znamo i igramo zajedno još od malih nogu, tako je i s dečkima koji su nam se priključili ove ili prošle godine. Svi smo brzo međusobno "kliknuli", a mi stariji smo tu da ovim mlađim dečkima pomognemo koliko god možemo. (Ivica CEROVAC)