Koliko je samo dobar prognosticar bio onaj pjevac Šajeta kad je prije desetljece i pol snimio pjesmu Blues beraca šparuga. Kao da je tim naslovom, u kojem je pamuk zamijenjen šumskom krasoticom, navijestio da ce stici vražja recesija i udariti nas baš poput šajete, toliko snažno da ce se i to iskanje šparuga od ciste rekreativne discipline dobrim dijelom pretvoriti u socijalnu.
Sve brojniji su, naime, oni koji, tragajuci za tim samoniklim biljkama, zapravo spajaju kraj s krajem; preživljavaju u suradnji s prirodom. Nezaposlenost, bijedne mirovine, kašnjenje placa, banke za vratom gradana zbog neplacenih kredita, rast životnih troškova - sve to cijelom svojom dužinom razgolicuju i te šparuge rasprostrte na bancima ispred tržnica ili uz regionalne prometnice. U proljece su, shvatili ste, opasna konkurencija skupljanju plasticnih boca u oslikavanju novcano trnovite svakodnevice.
Od podzemnog do šumskog udarnika
- Mora se u šumu jer - nema se. Inace lijepa rudarska mirovina u odnosu na ostale, oko cetiri tisuce kuna, ispada mala za nas troje u obitelji pa svaki dinar više dobro dode. Žena mora lijecniku u Pulu i dvaput tjedno, ja sam cetiri puta operiran, lijekovi koštaju, a i dopunsko osiguranje valja placati. Sad, kada bi djeca trebala pomagati nas starije, moramo mi njih. Žao mi je omladine jer nema posla. Dobro da su tu šparuge!, zapocinje blues, svoju gorku šparugadu Suljo Žilic iz Labina.
Tu pred markatom, uz još cetiri kolege, nudi svežanj za 20 kuna. Dežuran je jutros od 6.30, a posljednji od desetak maceva (ukupno oko 2,5 kilograma), koliko ih ubere u bericetne dane, prodao je oko 9 sati. Najviše, kad se zbilja posreci, zaradi 200 kuna. U potrazi za šparugama odradi cijelu prijepodnevnu osmosatnu smjenu i, kako veli, sigurnih pet kilometara. Nakupio je vec šest godina šparugarskog staža. Toliko je, eto, dug njegov put od podzemnog do šumskog udarnika.
- Ove sam jucer ubrao! Radim u ritmu danas šuma, sutra pijaca. Bude nas ovdje i osmero, cesto se sretnemo usred šume, a bogtepitaj koliko ih još prodaje, preko zelene tržnice ili po kucama. Misle ljudi da je lako brati, ali štogod da dobijem, malo je s obzirom na opasnost. Zmija te vreba, ne smiješ u šumu bez rukavica i cizama. Ma, nisu se, ne, Labinjani zasitili šparuga, nego osjeti se besparica pa ne možeš prodavati skuplje. Kada je isplata mirovina, macevi planu. Kupuju uglavnom oni zauzeti poslom i stariji, otkriva Žilic.
Zvuci kao da bi najradije zapjevao "I tebe sam sit, šparužino!". Baš poput Ratka, znanog kao mister Hopsy, tu sa susjednog "štanda". On, veli nam, živi od branja šparuga.
- A od cega cu drugo kad sam nezaposlen, bez ikakvih primanja. Kad one produ, stici ce gljive, u meduvremenu cu zabavljati turiste u Rapcu, ubacuje se pokazujuci ozlijedeno uho i nos.
- Dobro da sam živ ostao: zakacio u rubidu, a dolje samo špicasto kamenje! Žena me preklinje da više ne idem u bošku, a ja uzvratim: "Šta ti je, moramo nekako preživjeti!". Svaki dan obavezno berem pet sati, vidiš da moram smršavjeti da mogu plesati strankinjama na lungomaru. Dok ukrug obidem teren, ona ranije mala šparuga vec izraste, kroz smijeh ce veseljak Hopsy, igrajuci se s lopticom-hopsicom.
Oci u oci s poskokom
Obide sva podrucja, od Brestove do Skitace i Prtloga. Norma mu je deset svežnjeva, no... "Sve ih je manje, idu u štrige, još malo pa ce poceti cvasti. Ako danas uberem šest strucaka - puna šaka brade!", dodaje.
- Manje je šparuga ove godine zbog suha vremena, malo je za njih kišilo, pa moraš više pješaciti, prisnažuje Žilic, koji bere od pocetka ožujka i cinit ce to dokle bude plodova, vjerojatno do konca svibnja.
Predocava i dozvolu za branje koju, kaže, plati svake godine u šumariji. "Ondje tvrde da je šparuga zašticena i da moraš imati taj dokument, a na TV-u rekoše da dozvola treba za neku drugu vrstu koje u nas nema", primjecuje.
Ne inate se hrabri šparugari po cijele bogovetne dane samo suncu, vec i njemu pripadajucim - otrovnicama.
- Ima zmija k'o u prici. Gdje ih jednom vidiš, tu ce biti opet. Kolikogod paziš, moraš imati i srece. Hvala Bogu, još nisam bio toliko blizu ugriza, premda sam jednom stao na dvije. Bile su u travi i valjda se nisu mogle dignuti. Na lijepom terenu šparuga nema, vec samo na manje ili više grdom, a vecinom u kamenjaru. Takav je i predio Kosi, opasan doboga jer ondje su poskoci. Spori su, ne boje se i zato s njima moraš oprezno, a ridovka brže reagira, savjetuje Žilic.
- O, kakvog sam lijepog poskoka vidio prije dvije godine! Gledali smo se neko vrijeme, a onda je polako otišao svojim poslom, završio je u svome stilu mister Hopsy.