Trebalo je proći čak pet dana pa da tek vidimo prve prave uloge, one s težinom, a pritom mislim i na ženske. Naime, ako izostavimo onaj poljski film s početka o samcima gdje se jedino moglo vidjeti prvu mušku i pravu žensku ulogu, sve ostalo je bilo ubij bože - što najbolje pokazuje vrijednost i snagu filmova. Tako i nema filma u kojemu ne igraju Ksenija Marinković i Bojan Navojec. Donekle je muškarce spasio Vedran Živolić u ulozi Lazara, kao i Lazar Ristovski kod Ogreste, ali ipak to prekratko za ovog filmskog diva, a jedini poljubac je pao – je li uopće pao – odnosno jedinu scenu nekakvog seksa zbrda-zdola vidjeli smo u "Ministarstvu ljubavi". Eto, na neki je način sve to nadoknadila iskusna glumica i sada debitantica na scenariju i režiji Mirjana Karanović u filmu "Dobra žena", izlažući sebe kao glumica i poljupcima i seksu, makar ispod popluna, ali i razgolitivši se i u onom fizičkom i psihološkom momentu baš do kraja.
Postratna katarza
Rekli bi da zna iskustvo koji su začini potrebni jednom filmu da bi bio iole gledljiv, ali i da u ovakvom izazovu iza kamere treba održati reputaciju koju je briljantno stekla ispred nje. Kako je ovdje pratimo – i ocjenjujemo – u dvostrukoj ulozi redateljice i glumice, a k tome još i scenaristice, onda treba čestitati Mirjani Karanović na smjelosti da sve to objedini u jednoj obiteljskoj priči, drami, koja ne bježi od emocija, ali i koja ne dozvoljava da one zasjene vidik i prekriju zaborav koji nije nimalo bezazlen i k tome opterećen ratom i traumama koje svako-toliko izlaze na vidjelo. Dakle, žena je u prvom planu, ona slika koju još uvijek na ovim prostorima uokvirujemo ramom dobre žene – supruga, majka, domaćica, ljubavnica, vjernica, prijateljica, susjeda, društveno osvješćena i uz sve to nosi teret muževa (Boris Isaković) grijeha iz rata i vlastite bolesti.
Mirjana Karanović je ispričala srpsku stranu ratne ili postratne katarze s kojom se tamošnje društvo još uvijek ne želi suočiti. Da je tražila bolji način sumnjam da bi bio pogodniji od ovoga, u kojemu s jedne strane sebe žrtvuje za obitelj zarobljenu okovima prošlosti, a s druge tu svoju žrtvu prinosi na oltar sveukupne slobode i istine koja jedina može spasiti dušu. U toj razradi veliku su joj pomoć dali koscenaristi Stevan Filipović i Darko Lungulov, na koji način odstraniti tumor, ili nezdravo tkivo da bi se moglo nastaviti dalje – kao da ništa nije bilo. Upravo ta usporedba je dramaturški najsnažnija strana filma, koju je Mirjana Karanović izvrsnom glumom i spontanošću dovela do nevjerojatne uvjerljivosti. Dok ona proživljava svoju bolest i savjest muža, a ostali protagonisti, ili bolesnici, hine simptome i nastoje zaborav utopiti u alkoholu (Bojan Navojec) ili u ženama (Vlado Kerošević) ali i tada su uz njih žene kao potpornji. (Mate ĆURIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU