Istarska koza više nije tek mitska životinja koja se vidi samo u istarskom i hrvatskom grbu. Ovoj je životinji znanost napokon dala njeno zasluženo mjesto po prvi put u povijesti te je pokrenuta procedura njenog definiranja, registriranja i zaštite kao autohtone istarske i hrvatske pasmine.
Rezultat je to dvodnevnog stručnog skupa na temu "Kako zaštititi istarsku kozu i što učiniti da kozu zadržimo i vratimo na pašnjake" koji je u srijedu i četvrtak u Pazinu održan u sklopu međunarodnog projekta APRO - "Prekogranična inicijativa za zaštitu i revitalizaciju biološke raznolikosti okoliša korištenjem autohtonih pasmina", u kojemu već skoro dvije godine surađuju znanstvene i razvojne institucije iz Hrvatske i Slovenije, a vodeći partner u projektu je Agencija za ruralni razvoj Istre iz Pazina.
Pazinski skup okupio je stručnjake sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta, ljubljanskog Veterinarskog fakulteta, hrvatske Poljoprivredno-savjetodavne službe, Hrvatske poljoprivredne agencije te Poljoprivredno-šumarskog zavoda iz Nove Gorice, koji su u desetak izlaganja predstavili utvrđene biološke osobine istarske koze, te govorili o njenom značenju kroz povijest i mogućem značaju u današnjici, uz preporuke što činiti kako bi se pokrenuo uzgojni program i povećala populacija ove "novootkrivene" pasmine.
Naime, istarska je koza za hrvatsku i svjetsku agronomsku znanost već nekoliko desetljeća evidentirana kao izumrla pasmina, ili u najmanju ruku kao nikad znanstveno opisana i definirana pasmina koze. U sklopu projekta APRO nekoliko su mjeseci provođena terenska istraživanja u kojima je "pročešljana" cijela Istra, i naposljetku je u osam seoskih domaćinstava pronađeno ukupno pedesetak koza i jaraca koji su fenotipskim obilježjima, odnosno vanjštinom, odgovarali povijesnim zapisima o istarskoj kozi, odnosno po vanjskim su se obilježjima jasno izdvajalo od ostalih pasmina koza koje su uobičajene u Istri. Zatim su od ukupno pedesetak pretpostavljenih istarskih koza uzeti uzorci krvi i dlake od 29 grla koja pouzdano nisu bila u krvnom srodstvu, radi DNK analize. Kontrolni uzorci uzeti su još od 32 primjerka pasmine hrvatska bijela koza i od 31 primjerka sanske koze, i rezultat DNK analize pokazao je da životinje za koje se po vanjštini pretpostavljalo da pripadaju pasmini istarska koza doista imaju veliku uzajamnu genetsku bliskost, i ujedno veliku genetsku različitost od druge dvije kontrolne skupine. Time je i genetski dokazano da je istarska koza kao samosvojna pasmina jedinstvena i uniformna analiza vrijedna dalje brige i očuvanja kao genetskog i kulturnog nasljeđa.
Uz Jelenu Ramljak sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta koja je predstavila citirane rezultate genetske analize, Ante Ivanković iz iste ustanove ukazao je na brojne arheološke nalaze i povijesne zapise koji potvrđuju da je istarska koza kroz povijest imala veliki gospodarski, kulturni, pa i vjerski značaj, a na njezin postupni nestanak utjecali su dekreti o zabrani držanja koza još iz doba mletačke i austrijske vladavine, ali najviše iz doba Italije i Jugoslavije.
Njihov kolega Boro Mioč je pak prema rezultatima terenskog istraživanja definirao vanjska obilježja istarske koze: veća je i robusnija od drugih pasmina, ima bijelu dlaku s mogućim sivkastim i smeđkastim nijansama te mogućom pigmentacijom na vrhu njuške, s unutrašnje strane ušiju, na vimenu i iznad papaka. Može, ali ne mora, imati rogove, bradicu i resice na vratu, svi su joj papci iste boje, i uzgajala se radi mesa, mlijeka i sira.
Sada nakon što je otkriveno i znanstveno potvrđeno da istarska koza "još ni krepala", slijedi priprema elaborata za njenu službenu registraciju i zaštitu pri Ministarstvu poljoprivrede, a već na proljeće AZRRI će svim vlasnicima istarskih koza ponuditi da otkupi novookoćenu jarad kako bi se počela omasovljavati populacija i stvarati matična stada. (Napisao i snimio Davor ŠIŠOVIĆ)