U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu početkom veljače počele su probe za novi projekt istaknutog koreografa i redatelja Matije Ferlina "Mi smo kraljevi a ne ljudi".
Uz svoj već iskušani tim suradnika (dramaturzi Goran Ferčec i Jasna Žmak, scenograf Mauricio Ferlin, skladatelji Alen i Nenad Sinkauz), Puljanin Matija Ferlin angažirao je šestero glumaca iz ansambla Drame HNK u Zagrebu - Livija Badurinu, Anu Begić, Jadranku Đokić, Dušana Gojića, Ivana Jončića i Ivu Mihalić, s kojima gotovo dva mjeseca predano radi na predstavi koja će u Zagrebu premijerno biti izvedena 2. svibnja u paviljonu Zagrebačkog velesajma.
Nastavljajući i nakon projekata "Samice", "Istovremeno drugi" i "Studenti harmonije" ispitivati što se s kazalištem događa kada jezik prestanemo tretirati kao njegovo središnje referentno mjesto, Matija Ferlin u ovom projektu kao ishodišni materijal koristi dječji jezik, dječje misli i rečenice koje je prikupio iz niza izvora, i kojima će oblikovati jedan specifičan izvedbeni svijet koji izmiče logici svijeta na koji smo, kao odrasli, navikli. Pritom autor nastoji prenijeti svoju fascinaciju slobodom kojom djeca pristupaju jeziku, te slučajnom poezijom koja se stvara u iskazu, kao da je riječ o igri nebrojenih mogućnosti.
- Prvo što mi je, čitajući vijest o novoj predstavi, palo na pamet je slikovnica "Pio i Pepe", djelo vašeg brata Mauricija te Danijela Žeželja i Stanislava Habijana (Petikat) - u kojoj su prikupljeni duhoviti "biseri" i mikrodijalozi Mauricijevih sinova.
- Dok je Mauricio skupljao materijal za tu slikovnicu, nametnulo se pitanje kakav potencijal ima dječji iskaz, dječje misli kao dramski materijal, što taj dječji tekst sam po sebi nosi kao ostatak i citat realnosti odraslih, i što otkriva kad ga se tumači kroz šest odraslih likova.
- Koje ste još dječje izvore koristili?
- Dramaturginja Jasna Žmak i ja radili smo intervjue s djecom u vrtićima, dok nam je Mladen Kušec ustupio audio snimke radijske emisije "Bijela vrana", koje smo naknadno transkribirali. Još je nekolicina naših kolega i prijatelja napisala pojedine dijaloge sa svojom djecom.
- Je li u vašoj redateljskoj viziji, sada već zahuktaloj kroz skoro dvomjesečne probe, taj dječji jezik doslovno stavljen u usta glumaca ili je ipak apstrahiran?
- Dječji jezik nije nimalo promijenjen. Dapače, dječja "ne-logika" poimanja svijeta kroz jezik, bilo sadržajna ili gramatička, ostavlja pred glumcima podosta izazovan zadatak: plasirati taj jezik prema vani, lišen infantilnosti i naglašeno izvrnute logike. Dječji iskazi citiraju se sadržajno i formalno u njihovoj doslovnosti i konkretnosti, što u samoj izvedbi neminovno generira zanimljive i značenjski slojevite pomake.
- Možete to pojasniti?
- Taj se dječji jezik tretira kao svaki drugi ozbiljan dramski tekst. Tekst se uzima doslovno sadržajno, ali su na izvedbenoj razini režirani pomaci. Naime, eliminira se dječje u dječjem iskazu.
- Selite dječji tekst u svijet odraslih?
- Da. Točnije, u mehanizam odraslih.
- Zvuči kao eksperiment.
- Pa jest. Još uvijek smo u istraživačkom procesu, na pola smo puta do premijere i susreta s publikom.
- Međunarodna je premijera 16. svibnja u Bruxellesu. Stvara li vam pritisak to što je koproducent predstave Kunstenfestivaldesarts iz Bruxellesa, jedan od najvažnijih festivala izvedbenih umjetnosti na svijetu?
- Lagao bih kad bi rekao da pritiska nema, no ne samo poradi koproducentskih okolnosti. Naime, svaki kompleksan, istraživački orijentiran, to jest svaki kazališni eksperiment već sadrži određeni kreativan pritisak. Da se ne bismo krivo razumjeli, pritisak o kojem govorim je pokretač, a ne prepreka ili otegnuta okolnost. (Zoran ANGELESKI)