Psihoterapeut, profesor transakcijske analize Zoran Milivojević prošlog je mjeseca održao predavanje u Puli na temu "Nova paradigma odgajanja djece: postpermisivni odgoj".
- Što je to, zapravo, permisivni način odgoja?
- Postoje tri osnovna modela odgoja djece. Tradicionalni se zasniva se na tome da se djeci ne pokazuje ljubav jer su djeca koja se stalno plaše da će ih roditelji odbaciti poslušnija. Taj model ne pokazuje ljubav, ali inzistira na disciplini. Tako odgojena djeca izrastaju u vrlo produktivne ljude koji se trude dokazati. No, kada dođu na psihoterapiju, vidimo da imaju lošu sliku o sebi, i da je nepokazivanje ljubavi izazvalo neurotičnu osobnost. Kao kritika tradicionalnom modelu, nastao je popustljiv, permisivni način odgoja.
- Što on podrazumijeva?
- U praksi je to odgoj gdje roditelji dijete zasipaju ljubavlju, ali su neučinkoviti kada ga je potrebno disciplinirati, da mu usade što smije, a što ne smije raditi a što je roditeljska dužnost da bi dijete bilo pripremljeno za samostalan život i socijalizirano... Ovako odgojena djeca, a imam iskustva s tom generacijom koja sada ima negdje 25 godina, prilično su nepripremljena za samostalan život, imaju napuhanu sliku o svojim kvalitetama, očekuju da ih drugi poštuju i cijene a da to ne dokazuju, nemaju radne navike, neće odrasti, očekuju da ih partneri tretiraju kao što su i roditelji… Stoga je sada nastao treći model odgoja, postpermisivni, čija je formula "ljubav plus disciplina".
- Na čemu se zasniva?
- Na tome da roditelj jasno razlikuje dijete kao osobu od onoga što dijete radi. Odbacivanje djetetovih želja nije isto što i odbacivanje djeteta. Roditelj pruža ljubav, ali koristi prisilu ili motivira dijete na različite načine da nešto radi, a, ako treba, kažnjava ga bez osjećaja krivnje jer ne prihvaća djetetovu jednadžbu da je kazna jednaka negaciji ljubavi. Šalje mu poruku da ga baš zato što ga voli prisiljava na nešto ili mu ne dozvoljava nešto drugo. Tako nastaju socijalizirane osobnosti koje imaju dobru sliku o sebi, vjeruju u svoje sposobnosti, ali imaju izgrađene radne navike vrlo važne za uspjeh u životu, i imaju sposobnost da sami sebe obuzdaju.
- Da li i kada udariti dijete?
- U Hrvatskoj je roditeljima zakonom zabranjeno tjelesno kažnjavati djecu. Svega 30-ak država donijelo je tu uredbu…Ono što je danas veliki problem su nemoćni roditelji. Struka im objašnjava da je svakom djetetu moguće nešto objasniti i da, kada dijete razumije, tako će se i ponašati. Sada uviđamo da to baš i nije tako. Stručno mišljenje je tu podijeljeno, a ja zastupam atipičan stav - da tjelesna kazna nije isto što i nasilje. (S. ZRINIĆ TERLEVIĆ)
OPŠIRNIJE U DANAŠNJEM TISKANOM IZDANJU