Spisateljica i novinarka Rujana Jeger (1968.), autorica je romana "Darkroom" te zbirki kolumni "Posve osobno", "Opsjednuta" i "Hod po rubu". Živi sa suprugom i tri psa u Zagrebu, a nedavno je u pulskom Rojcu, privukavši velik broj ljudi i njihovih dlakavih kućnih ljubimaca, promovirala svoju novu knjigu o pisma i ljudima "Bez dlake na jeziku".
- Tvrdite da ljudi pse, kao i svoje životne partnere, često biraju po estetskom kriteriju, a ne po karakteru i kompatibilnosti. Koliko je to za osudu, kad smo svi na neki način, bar na prvu, zarobljenici ljepote?
- To je, nažalost tako, i s psima i s ljudima. Neki se ljudi nakon dvije godine braka počnu čuditi nekim željama svog partnera. Pa mislim "kud si gledao". Gledao je, naravno, u dekolte, ili, nemam pojma, u novčanik. Imam osjećaj da ljudi gledaju odraz sebe u očima tog drugog, bio on čovjek ili pas. To je ona prva faza zaljubljenosti koju neki ljudi doživljavaju kao ljubav, a ti se zapravo zaljubiš u način na koji te netko gleda. Zapravo nisi svjestan te druge osobe.
Zaljubljenost prelazi u ljubav kad počneš voljeti tu drugu osobu zbog njenih osobina, a ne zato što ona tebe voli. Taj moment je moment zrele ljubavi do kojeg mnogi ljudi nikad ne dođu, zato jer misle da je moguće ostvariti sve jer su si super zgodni. Mi svi imamo tu sklonost da, a imam osjećaj da su tome žene mrvicu sklonije, vidimo potencijal u nekome pa ga onda još pokušavamo promijeniti, još ga doraditi, još ga učiniti boljim. A zapravo bismo se u startu, kad s nekim stupamo u vezu, trebali pitati je li taj čovjek, točno takav kakav je, meni dovoljno dobar. A ne gledati kako čovjeka prilagoditi sebi.
Ista je stvar kod izbora psa. Ljudi uzmu nekog specifičnog psa jer im je jako lijep, ali im poslije ne pada na pamet prilagođavati se njegovim potrebama, nego njegove potrebe pokušavaju prilagoditi svom stilu života. Zato su psi vani agresivni, neobuzdani. Bolno je gledati kako radni i sportski psi (lovački, haski, bigl, zlatni retriver…) jedinu šetnju imaju na produžnoj lajni oko bloka zgrada. A zašto su ga uzeli? Jer im je lijep. Pa ako nisi aktivna osoba, nemoj uzeti psa kojemu dnevno treba 15 kilometara trčanja. Nažalost, zato između ostalog vidimo ogroman broj odbjeglih odnosno napuštenih takvih pasa.
- Od 2008. do 2013. u Hrvatskoj je bez posla ostalo oko 2.000 novinara. Nije li to tragično po javni interes budući da među njima ima puno sjajnih novinara, iskusnih urednika?
- Naravno da je tragično. I ja sam među njima, s time da ja nisam ni na burzi jer uopće nemam radnu knjižicu; ja sam pravi honorarac.
- Zar ne pišete više blog Sexomat na T-portalu?
- Ne, trenutno nemam apsolutno nikakve prihode.
- Žene se slamaju od posla više nego ikad. Omogućeno im je ravnopravno napredovanje u karijeri, ali zbog tradicionalnog odgoja i dalje doma rintaju. Kako izaći iz tih škara?
- Vrlo jednostavno: nismo svi za sve! Ne moraš, dakle, sve. Moraš samo odabrati što hoćeš. Problem je u tome što žene misle da moraju sve, jer ih društvo uvjerava da moraju sve, jer ih porodica uvjerava da moraju sve; jer ih partner u to uvjerava ili sami sebe uvjere da neće biti kompletne ako ne rode dijete, ako nisu savršeno lijepe, ako ne rade jer neće biti dovoljno samostalne, ako ovo ili ono. I onda, hajmo, udri sve. (Z. ANGELESKI)
CIJELI RAZGOVOR PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU