Prilikom promocije vrijedne monografije "Grad interval" na 20. pulskom Sajmu knjige u prosincu 2014. godine, njen koautor pulski fotograf Igor Zirojević (uz pisca Dragana Velikića i povjesničarku umjetnosti i kustosicu Paolu Orlić) kazao je i ovo: "Još kao klinac otkrio sam pulsku arhitekturu; zato sam i završio arhitekturu. I ta arhitektura, ali i patina, i svi ti slojevi povijesti ilustriraju povijest grada". U toj monografiji, ali i zasebnom izložbom fotografija velikog formata, Ziro je intimno i toplo osvijetlio pulske austrougarske vile.
Novom, aktualnom samostalnom izložbom fotografija velikog formata "Arkadijska nelagoda" u galeriji Makina, to je učinio s pulskim tvrđavama i utvrdama - obuhvativši dio tog impresivnog i, bar za Prvog svjetskog rata, nikad napadnutog troprstenastog obrambenog bedema sa stotinjak većih i manjih utvrda nekad glavne luke austrijske ratne mornarice. U ovoj prvoj seriji (namjera mu je u perspektivi, uz pomoć stručnjaka, napraviti cjelovitu monografiju svih tvrđava), obuhvatio je 14 tvrđava, što snimljenih iz zraka, što iz njihova prilično zapuštena, ali i dalje dojmljiva unutarnjeg tkiva.
- Na otvorenju izložbe izjavio si da si veličinu i kompleksnost tog sustava shvatio kad si tvrđave počeo snimati iz aviona. Koliko si u ovaj projekt ušao iz umjetničkih motiva, kako sugerira i naslov izložbe, a koliko iz želje za ozbiljnijim istraživanjem ove vrijedne, ali propadajuće baštine?
- U ovakvoj vrsti fotografije tanka je linija između dokumentarističkog i artističkog pristupa. Fotografija kao medij prenosi realnost u sliku, zapis, i ona je kao takva dokumentaristička, osim, naravno, ako nije režirana i naknadno obrađivana. Razliku tvori promatrač tj. fotograf, njegovo oko i njegova percepcija stvarnog. Tada prenošenje realnosti u sliku dobiva subjektivni ton. Ova izložba ima više tog mog subjektivnog, i mislim da je to dobar pristup za onaj konačni cjeloviti projekt koji mislim pokrenuti, a to je velika izložba i monografija. Ima mnogo primjera u suvremenoj fotografiji tj. izdavaštvu gdje je sprega "artističkog" pristupa određenoj tematici odlično klapala sa znanstvenim ili sociološkim temama. Najbolji primjer je knjiga/monografija "Petrochemical America" Richarda Misracha u izdanju Apertura, u kojoj fotograf kroz foto esej uvodi u ozbiljnu studiju o Louisiani, delti Mississippija i petrokemijskoj industriji te njenom razvoju i utjecaju na okoliš (http://aperture.org/blog/richard-misrach-and-kate-orff-in-conversation/).
Sličnim pristupom bih se i ja vodio, mada je tema potpuno drugačija. Htio bih uključiti arhitektonsku struku, urbaniste, povjesničare, sociologe i konzervatore da se konačno na jedan sveobuhvatan način obradi tema austrijske vojne arhitekture i njen utjecaj na razvoj moderne Pule, njenog urbanizma i načina života u njoj. Vodio sam tek preliminarne razgovore i mogu reći da je puno ljudi zainteresirano za suradnju. Tom se temom nije bavilo puno autora, najviše Attilio Krizmanić, koji je i izdao dva toma knjige "Kruna grada". Inače je tema pulskih utvrda uvijek nekako pripadala supkulturi i radoznalim i agilnim pojedincima - među kojima je i arhitekt Branko Bratković, koji je prvi pokušao dati viziju kako gospodariti utvrdama - te mnogim drugima koji su u te utvrde pokušali udahnuti život.
- Što te to već godinama privlači pulskim tvrđavama? Što je nelagodno, a što arkadijski skladno i spokojno u tvrđavama?
- Ima puno razloga. Jedan je i moja arhitektonska struka, zbog čega se divim njihovoj utilitarnoj arhitekturi i jasnoći njihove funkcije. Ali i njihovoj mistici i tajnama. Onom što je neispričano o njima, onome što je vrijeme sakrilo od nas; njihovim polaganim stapanjem s pejzažom te kako ih priroda polako prigrljuje i pretvara u romantične vizure. Vizure tvrđava podsjećaju na romantične akvarele Louisa-Francoisa Cassasa iz 1782. godine i bakropise Pule Charlesa Yriartea iz 19. stoljeća, gdje priroda na isti način prigrljuje rimske spomenike.
- Dio ove izložbe su i zračni snimci utvrda na Brijunima (Cavarolla, Brioni Minor, Tegetthoff) ili Marie Lousie na Muzilu. Te tvrđave, nalazeći se u vojnim zatvorenim zonama, dugo nisu bile dostupne javnosti. Je li ta nedostupnost bila motivom njihova fotografiranja ili je posrijedi bio neki drugi arhitektonski ili estetski razlog?
- Htio sam snimiti sve utvrde, one dostupne i one manje dostupne. Kada sam započeo s radom, shvatio sam da iz ljudske perspektive arhitektura ostaje skrivena i da to moram odraditi sa veće visine. Prva ideja je bila da se s vatrogascima i njihovim kranom dignem na poželjnu visinu, ali to je otpalo zbog teškog pristupa lokacijama. Tada sam odlučio napraviti zračne snimke iz aviona i to mi je tek otvorilo oči, mada sam dotad puno puta letio i snimao iz zraka utvrde su ostale skrivene. Tada sam vidio svu njihovu kompleksnost, veličinu i brojnost.
- Kolikogod bile privlačne pasioniranim ljubiteljima i istraživačima vojne baštine, konzervatorima, arhitektima, laicima, unatoč sporadičnih megalomanskih turističkih vizija poput svojedobnih najava i nikad realizirane gradnje hotela, bazena te okolnog golf igrališta na Fort Fornu u Barbarigi (planirano je bilo ulaganje od čak 60 milijuna eura), većina pulskih tvrđava, uz par izuzetaka, zjapi prazno i propada. Što misliš kako izaći iz tog kruga: da bi se utvrde očuvale nužan je velik novac, a ako se pojavi investitor, onda je on prijetnja izvornoj strukturi utvrda?
- Teško je dati konkretne odgovore bez angažiranja struke. Treba napraviti studije koje mogu dati konkretnije odgovore, vizije, modele korištenja. Treba oformiti grupu koja bi bila u stanju uhvatiti se u koštac s užasno kompleksnim nasljeđem. Treba sve evidentirati, geodetski snimiti, procijeniti njihovo stanje, infrastrukturnu povezanost…, a tek onda ponuditi modele. Pričao sam puno s kolegama arhitektima i drugim strukama oko formiranja grupe i inicijative.
- Pulske tvrđave ostaju do daljnjeg dio supkulture. Je li to loše ili dobro za te "romantične ruine"? Stručnjakinja Zofia Mavar svojedobno je kazala da su one "ne samo nacionalna, već nadnacionalna vrijednost koja zaslužuje biti na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine; u strukturu utvrda utkana je povijest svih zemalja Austro-Ugarskog carstva; to nije kulturna baština samo Hrvatske; tu je svoj dio života ostavio svaki od vojnika tih naroda koji su činili Austro-Ugarsku".
- Slažem se s njenom tvrdnjom. Istina je da je za sada sve prepušteno inicijativama zanesenjaka, ali tako uvijek sve i počinje. Evo, ja sam ih za sada izložio u jednoj umjetničkoj formi. Ljudi mogu posjetiti izložbu u galeriji Makina i vidjeti neke vizure koje možda nisu imali prilike vidjeti. Možda nekom nešto klikne.
- Prilično si aktivan zadnjih godina kao autorski fotograf, ali i kao izdavač?
- Posljednjih tri, četiri godine imao sam puno samostalnih izložbi, što u Muzeju suvremene umjetnosti Istre, galeriji Makina, ali i u Zagrebu, Budimpešti. Sudjelovao sam na brojnim skupnim izložbama od Pečuha, Maribora, Zadra, Novog Sada, Osijeka. Nakon što je izložba "Grad interval - Stanari" bila u Budimpešti, uskoro ide u Ljubljanu, a nakon toga bit će dio velike samostalne izložbe koja je planirana u srpnju u porečkoj Galeriji Zuccato. S druge strane, nakon što je udruga StudioLab izdala 2014. monografiju "Grad interval", pod njenom sam etiketom pripremio i objavio veliku monografiju Istre pod nazivom "Istra - po mjeri čovjeka", na kojoj sam radio dvije godine. Autor sam svih fotografija, a monografija daje kompletan uvid u najljepše momente svih istarskih gradova i općina. U produkciji StudioLaba, tu je monografiju naručila i financirala Istarska županija.
Investitore treba strogo uvjetovati!
Prije sedam godina, tada glavni konzervator u Ministarstvu kulture Miljenko Domijan kazao nam je u vezi tvrđava i ovo: "Revitalizacija adaptacijom uvijek oduzima nešto od spomenika, ali se moramo truditi zajedno, investitor i mi, da to ne bude 80 posto, ali da se neke promjene mogu dogoditi do 10, 15 posto. Prema tajkunima i tajkunizaciji imamo pejorativan odnos. A što je bio Dioklecijan? Štio su bili u Firenci Medici? Bankari, lihvari. Prema tome, ne treba se plašiti tajkuna. Tajkune samo treba 'civilizirati'".
- Vjeruješ li da je moguće u dogledno vrijeme to civiliziranje tajkuna?
- Investitorima, tko god bio, treba ponuditi modele korištenja i strogo ih uvjetovati. Ima hrabrih i lijepih rješenja na sličnim objektima. Treba biti istovremeno i oprezan i hrabar. Samo konzerviranje stanja nije nužno najbolje rješenje. Istina, nedavna povijest nas uči da je kultura gradnje 90-ih dovela do jedne vrste urbocida. Tada je jedini motiv bio graditi što više i što jeftinije, a struka je sve tolerirala. Upravo zbog toga nekako zazirem od gradnje. Malo je dosljednih arhitekata. S druge strane, nema javne izgradnje jer je država u konstantnom bankrotu, a privatni investitori nisu dobročinitelji. Oni traže profit i zato nam se sada nude shoping centri kao javni prostori, umjesto trgova i muzeja. Revitalizacija napuštenih prostora može postati to javno dobro. Lijep je primjer napuštene nadzemne linije metroa na Long Islandu u New Yorku koja je pretvorena u šetnicu. (Zoran ANGELESKI)