Ivan Đikić najcjenjeniji je hrvatski znanstvenik u svijetu. Za svoja istraživanja dobio je niz prestižnih međunarodnih nagrada.
Predsjednik frankfurtskog sveučilišta "Goethe" Werner Mueller-Esterl za njega kaže: "Ivan Đikić po meni utjelovljuje idealan tip znanstvenika, koji pridaje puno entuzijazma i neiscrpne energije istraživanju i poučavanju. Sviđa mi se njegova originalnost i konceptualno razmišljanje u kombinaciji s odlikama lidera".
Iako se bez sumnje radi o izvanserijskom znanstvenom radniku, u Hrvatskoj je Đikić (pre)često prolazio kao bos po trnju. Niti Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nije mu odala dužno priznanje primitkom u svoje članstvo. Hrvatsko društvo zbog toga se previše ne uzbuđuje.
Razgovor s briljantnim znanstvenikom započeli smo pitanjem o prestižnoj njemačkoj znanstvenoj nagradi "Gottfried Wilhelm Leibniz", koju mu je ove godine dodijelila njemačka istraživačka zaklada.
- Možete li našim čitateljima pojasniti za što ste dobili nagradu i u kojem smjeru idu vaša istraživanja?
- Radi se o znanstvenim dostignućima koje smo postigli u zadnjih deset godina. Istraživali smo ubikvitin, mali protein koji je poznat kao "poljubac smrti", čija je funkcija obilježiti proteine koji trebaju biti razgrađeni i uklonjeni da bi stanice ostale zdrave. Za to je otkriće dodijeljena Nobelova nagrade iz kemije 2004. godine.
Mi smo otkrili da ubikvitin regulira i druge složenije procese u stanici, zahvaljujući mogućnosti da može modificirati mnoge stanične proteine. Te ubikvitinske modifikacije djeluju kao kodovi koje se na specifičan način prepoznaju u stanicama. Mi smo dešifriranjem ubikvitinskog koda objasnili njegovu ulogu u razvoju bolesti kao što su upale, neurodegenerativne bolesti, bolesti imunološkog sustava i tumori.
- Jedan ste od najcjenjenijih hrvatskih znanstvenika u svijetu, a u isto vrijeme Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ne želi vas primiti u članstvo, što izaziva čuđenje. Kako tumačite takvo postupanje HAZU-a i koji su stvarni razlozi ovih odbijenica?
- Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti bira članove na temelju svojih kriterija. Očigledno nisam dovoljno dobar za njihove kriterije i to je sve. Nisam s time pogođen niti iznenađen. U mome životu se ništa ne mijenja ako nisam član HAZU-a. I dalje ću raditi u Hrvatskoj s mladima što me čini sretnim.
- Prethodna Vlada najavljivala je da će od Hrvatske napraviti društvo znanja. Mislite li da su to bile samo prazne riječi ili je uistinu na tom planu nešto poduzeto?
- Malo je napravljeno na tom polju, a posebno me smeta licemjernost političara koji znaju da se na tom projektu ne radi ozbiljno. Unatoč tome, oni i dalje varaju javnost, a posebno mlade ljude.
- Kako ocjenjujete stanje hrvatske znanosti?
- Stanje u hrvatskoj znanosti je kritično, jer se sustav urušava iznutra. Ne postoji kritična masa koja želi promjene. Većina podržava status quo, grčevito se bore za dosadašnje beneficije, a malo mare za znanstvenu izvrsnost. Želim odmah napomenuti da postoji i manji broj požrtvovnih znanstvenika, koji postižu vrijedne rezultate, no oni su u ogromnoj manjini.
Međutim, oni koji zadržavanjem sadašnjeg stanja gube najviše jesu mladi znanstvenici. Oni kvalitetni u sve većem broju odlaze u inozemstvo, a oni koji ostaju u Hrvatskoj gube nadu da će se nešto promijeniti pa prihvaćaju kompromise i gube svoje vlastite ideale i vizije.
- Što bi Hrvatska trebala učiniti da pruži dovoljno šansi za razvoj svojim mladim znanstvenicima?
- Hrvatski sustav njima pruža jako malo. Svakako bi se trebali potruditi da se reguliraju financiranje i kvalitetni izbor studenata, doktoranata i postdoktoranata u svim sferama obrazovanja i znanosti. (Razgovarao L. TOMIČIĆ/Novi list)
CIJELI RAZGOVOR U TISKANOM IZDANJU