Crno-bijeli radovi od papira, metala, gume, drva i platna, zajedno s dva kratka filma čine cjelinu izložbe "Prostorni rezovi" beogradskog likovnog umjetnika Saše Pančića koja se u porečkoj Galeriji Zuccato otvara 2. rujna. Ususret izložbi, koja će biti otvorena do 28. rujna, razgovarali smo s umjetnikom.
- Koja je tematska okosnica Vaše izložbe?
- Ovu izložbu pripremam već godinu i pol, a raduje me činjenica da sam uspio donijeti materijal izlagan prošle godine u Gradskoj galeriji Varna, a ove godine u Galeriji Beograd. Uz određeni novi materijal napravljen specijalno za prostor Galerije Zuccato, formirao sam cjelinu koja predstavlja najkompletniji uvid u moju vizualnu i likovnu poetiku. Izložba je multimedijska, kao sve prethodne, jer samo tako mogu u punoj mjeri artikulirati i jasno pokazati svoju neprestanu opsesiju prostorom-vremenom, svim njegovim aspektima, često neuhvatljivim, zbunjujućim, a tako bitnim i temeljno ugrađenim u naše živote. Izloženi objekti napravljeni su od površina uz upotrebu različitih materijala, oni organiziraju prostor kao mjesto događaja, ili skup različitih sila usmjerenih k postizanju ravnoteže imaginarnog s fizičkim. Oni otvaraju prostor, dinamički ga razlistavaju i hvataju balans između dalekog prostora porijekla, sadašnjeg trenutka i mogućnosti ispred nas.
- Prof. Jerko Denegri govoreći o Vašim radovima ukazuje na načelo ambivalentnosti i ističe da je "u samoj temeljnoj naravi suvremenih umjetničkih praksi, pa tako i u ovoj o kojoj je ovdje riječ, ugrađeno načelo ambivalentnosti kao neizbježne zakonitosti međusobno suprotstavljenih otvorenih mogućnosti".
- Ako izuzmemo linearnu hijerarhiju povijesti umjetnosti, koju je samo naizgled postmoderna ukinula, onda dolazimo do tog pojma ambivalentnosti, jer on u slučaju mojih radova spomenutu dinamiku vraća unutar djela, daje joj ontološko značenje. Blisko mi je mišljenje Emila Ciorana da povijest ima tok, ali da nema smisao, a u najvećoj mjeri to je izvedeno iz indijske filozofije koja negira povijest. Njenu srž smislenog toka pretvara u bezvrijednu i besmislenu činjenicu, promatra je kao fatalni tok čijim središtem dominira ljudska oholost, pohlepa, svirepost i neutoljena žeđ da se vlada drugim ljudima. Iz te pozicije postaje važan osjećaj prepoznavanja unutarnje dimenzije, kako u sebi tako i u drugim bićima, stvarima i cjelokupnom prostoru kojem pripadamo. Imaginacija je unutarnja dinamika, onaj sadržaj koji intuitivno i arhetipski povezuje našu vremensko-prostornu točku sa svim onim kroz što je naš gen prošao. To je specifično "pamćenje" neophodno za promišljanje u svakom narednom koraku. Dinamika imaginacije prikuplja i objedinjuje dimenzije našeg neposrednog iskustva s dimenzijama koje mi fizički ne dodirujemo, ali ih posjedujemo nataložene u slojevima vlastitog gena.
Duhovni osjećaj istine nije konstrukt promišljanja, on nije metafizički pojam, već je to unutrašnji događaj zasnovan na osjećanju, zato ja negdje duboko u sebi imam erotski odnos prema istini. S druge strane metafizika je dovela do nihilizma u umjetnosti, znanosti, filozofiji…
- U uvodnom tekstu prof. Jerko Denegri o Vašim radovima kaže da "podignuti iz površine skrivenih zapremina bivaju sposobni poništiti svaku stvarnost zasnovanu na perspektivi, da okrenu prostor u njega samog i revidiraju naše shvaćanje pojavnog. Radovi Saše Pančića svjedoče o neprestanoj promjenljivosti oblika uvjetovanoj stvaralačkom dinamikom bez početka i kraja." Čini se da zakoni fizike imaju čvrsto uporište u Vašem umjetničkom istraživanju?
- Meni je uvijek bilo uzbudljivo kako se životna percepcija odnosi podrazumjevajuće prema fenomenu vrijeme-prostor, na onaj stari Euklidovski način. Iako je prošlo sto godina od Einsteinove "Opće teorije relativnosti" dominantna percepcija se nije nimalo pomakla, ona snažno stoji na poziciji fizičke uvjetovanosti, iako je u međuvremenu prožeta tehnološkim preskokom u virtualni svijet. Nastalo miješanje dvije prirode Slike bez mogućnosti uvida u jasne pojmove i njegova značenja, za većinu ljudi postaje zbunjujuće, to je stanje kad više očekujemo od tehnike nego jedni od drugih, u izvjesnom smo smislu dovedeni na prag digitalnog ropstva.
- Možete li reći nekoliko riječi o filmovima s izložbe?
- Dva kratka filma bit će dio postava u galeriji Zuccato. Prvi pod nazivom "Sjenke od čelika" nastao je prije deset godina za izložbu u Kulturnom centru Beograd, a poslije toga je emitiran u službenom programu eksperimentalnog filma na Međunarodnom festivalu kratkog metra u Beogradu. Drugi pod naslovom "Tijela tame" nastao je ove godine i prirodni je produžetak prethodnog. U oba slučaja, dužina trajanja je oko pet minuta, a poetski su bliski izloženim objektima, osim što priroda pokretnih dvodimenzionalnih slika ima svoju jezičku posebnost, koju sam iskoristio kako bi prvobitna ideja dobila još jedno lice. Dominantna upotreba digitalne tehnologije vezana za sliku najčešće se danas koristi za pravljenje iluzije, to je lažna slika dubine određena sadržajem tehničkog uma i predodređena na umjetnu, ubrzanu promjenu po površini. Po pravilu, na početku bivamo fascinirani moćima tehnološkog skoka, veličamo tu moć do granica vlastitog ukidanja da bi, kad taj val prođe, počeli postupno uvoditi misaoni i emotivni sadržaj koji će tu tehniku upotrijebiti za gradnju imaginacije, jer tek takav sadržaj ima misaonu i emotivnu nadmoć nad tehnikom. Digitalni jezik je iluzija, a pismo je imaginacija.
- Smatrate da smo danas u vizualnom smislu potpuno nezaštićeni, najšire gledano pretjerano smo izloženi moćima slike, njenim senzacijama s ne baš jasnim namjerama?
- Ja ću govoriti iz pozicije stvaralačke Slike, o njenom jeziku, jer ona je ključna, iz nje se izvodi sve ono što se sekundarno formira u polju kulture. Svako umjetničko djelo u sebi nosi jedinstveno vrijeme i prostor nastalo u korelaciji umjetnika, njegovog nesvjesnog, emotivnog, svjesnog i duhovnog određenja, prema vremenu i prostoru kroz koji se kreće. Ako Slika ne dokumentira suštinu stvarnosti na način da pri tom u svojoj aparaturi ne nosi sintezu prijeđenog puta, onda ona samo troši stvarnost i služi manipulaciji. Najviše se to odnosi na upotrebu digitalne videoslike. Danas, kada još u potpunosti nismo svjesni kvantnog skoka, ekranska slika je postala najmoćnije oruđe vladanja nad ljudima. Zato mislim da je važno ustrajati na iskrenom iskazu, kolikogod on danas bio tumačen kao utopijska strategija.
- Od 2007. do 2010. bili ste predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Srbije. Koliko poznajete ovdašnju likovnu scenu? Koliko potpora strukovnih udruga može olakšati rad likovnih umjetnika?
- Ovdašnju scenu ne poznajem u potpunosti, a volonterski angažman od tri godine u ULUSU je bio moj posljednji romantičarski društveno koristan rad. Jednostavno shvatite da ne možete iz Udruženja ispravljati državu, gorko progutate činjenicu da je u tom društvenom polju politika osnovni narativ, dok je svijest o kolektivnom esnafskom samoorganiziranju niska. Ipak, ima i pozitivnih momenata koje čovjek ponese u iskustvu s te pozicije, ali to je izvan polja mog trenutnog interesa.
- Impresivan je popis Vaših dosadašnjih izložbi. U kojoj ste mjeri osobno angažirani na tom polju ili imate galeriju /galerista koji brine o predstavljanju vaših radova?
- Nakon završetka fakulteta nedovoljno formiran i mlad, tragao sam za svojim mjestom, najpogodnijom pozicijom iz koje ću prikladno mojoj prirodi nastaviti raditi i razvijat se. Godinu dana sam 1989. živio u Londonu i započeo suradnju s galerijom West end Ist. Poslije toga sam kratko otišao do Pariza i donio odluku, možda u najgorim okolnostima, vratio se u Beograd, upisao postdiplomski o crtežu. Tako je krenuo moj tridesetogodišnji profesionalni hod. Još tada sam znao da u sastavu moje odluke postoji parametar uspjeha, a on je ležao u ideji da živim i radim u Beogradu, da budem slobodan u svim svojim kreativnim eksperimentima, da ne moram participirati u prolaznim političkim temama, a pri tome zarađivati od svog rada i putovati po svijetu u zavisnosti od profesionalnih potreba. Sada, kad se osvrnem na prijeđeni put, mogu mirno reći da sam uspio u tome, jer svoju umjetnost doživljavam više kao unutrašnji proces nego vanjsku utakmicu. Ni pod kojim drugim uvjetima i okolnostima ne bih formirao ovu vizualnu i likovnu poetiku.
Trenutno uz galerije iz Beograda, New Moment i Arte galerijom, surađujem s muzejom Macura i Zepter muzejom, zatim s Galerijom Thalberg iz Zuricha i s Galerijom Lamusee iz Tokija, tu je i nekoliko privatnih kolekcionara... (Razgovarala Bojana ĆUSTIĆ JURAGA)