Na Badnju večer, 24. prosinca, u svojoj kući u zaseoku Ukovija u općini Lupoglav preminuo je Ivan Ladika koji je ovog svibnja zašao u 105. godinu, zasigurno najdugovječniji Istrijan.
"Čuj, ako ćeš do tega prit, ne smeš previše pit, ni jest, ni pušit, treba na vreme prekinut s onin ča nan škodi. Moraš se čuvat svega, samo ne ženskih", govorio je o dugovječnosti dida Zvane, ili kako su ga od milja zvali Zvanić Ukov, na svoj 100. rođendan, kada ga je uz općinare-čestitare posjetila i novinarska ekipa Glasa Istre. Domaćin je te večeri i zaplesao, a s lupoglavskim načelnikom Frankom Baxom i našalio: "Kad budeš ima sto, ja ću prit kod tebe". Iako mu, rekao je tada, "ne pježa taj broj na torti i radije bi da je pedeset, ali kako dojde moraš zet i mučat".
Naš najbolji pacijent
Ivan Ladika rođen je 29. svibnja 1913. u zaseoku Petrići na slabo naseljenom području Župe Dolenja Vas, da bi potom s roditeljima, trojicom braće i sestrom preselio u obližnju Ukoviju, u kuću na osami gdje sin s obitelji i dalje živi. Pokopan je na blagdan sv. Stjepana Mučenika na groblju u Dolenjoj Vasi. U prepunoj crkvi sv. Martina, iako usred blagdanskog slavlja, održana je pjevana misa, a župnik mons. Jeronim Jokić tom je prilikom naglasio da će ga pamtiti kao čovjeka koji se s posebnim poštovanjem odnosio prema službeniku Crkve, i u poznim godinama uvijek bi ustao iz počivaljke kad bi svećenik došao pred kuću, čime je, kaže mons. Jokić, pokazivao koliko mu je važna vjera i Bog, koliko drže do tradicionalnih vrijednosti.
- Vajk je govorio da se mora bit pošten, poštivati druge. Kad je imao sto let, dolazila su mu i dica iz škole pa doktorica Tina Zavidić i sestra Dorijana. Donesle su mu majicu s natpisom "Naš najbolji pacijent" jer praktički nikad nije iša kod doktora, nisu mu trebali nikakvi medikamenti. Izgledao je ko da ima sedamdeset, sa sto godina mogao je pješačiti i 15 kilometara, ali je onda slomio kuk pa mu je počela popuštati motorika. Kroz ljeto smo ga vozali oko kuće. Spavao je na katu i svaki dan smo ga spuštali dole, osim te nedjelje kada je umro, samo taj dan je ostao u krevetu. On se uvik divija životu, nikad nije reka da bi umro. Ujutro, kad bi se probudio, uvik bi reka: hvala dragom Bogu da sam još živ. Lani smo ga prve nedjelje u svibnju zadnji put vodili na misu u Boljunsko Polje, u crkvu Majke Božje Karmelske, gdje bude svečano za Majevicu, priča 57-godišnji Boris koji je ostao u roditeljskoj kući.
Uz njega i suprugu Irene, koja je Zvaneta njegovala do kraja, s didom Zvanićem rasle su i dvije unuke, Jasmina i Morena, a prije dva mjeseca rodila se i praunuka, dvomjesečna Allegra Marla, kći Morene i Nikše. Oni žive u Rijeci ali dolaze svakog vikenda. Morena je diplomirana ekonomistica, a Jasmina je učiteljica teologije u školama u Lupoglavu, Gologorici i Cerovlju.
- Kada se otac oženija ima je 45 lit, a mama Danica 37 i susedi su govorili da je već star, kad će dočekat dicu i unuke i praunuke, nikada. Na kraju je doživio da mu sin ode u penziju, i unuke i praunuke je dobio i poživio toliko lit, priča nam gospodin Boris koji je u policiji proveo radni vijek, u mirovini je već 17 godina. Otac se cijeli život bavio poljoprivredom, stočarstvom, pa i sada obitelj Ladika drži 13 krava, među kojima imaju i istarskih boškarina.
Kameni križ za stogodišnjaka
Kad je dida Zvanić ove godine u svibnju navršio 104 godine, okupili su se i proslavili rođendan uz malu tortu, u krugu obitelji, ali na stoti rođendan imali su veliku feštu s 400-tinjak ljudi iz čitave njihove župe i okolice. Podsjeća na to i kameni križ blagoslovljen tom prilikom i postavljen na prilazu kući s natpisom: "Va čast Bogu za sto let življenja". Podsjetimo, Katarina Pucić iz sela Žagrići između Žminja i Sutivanca 27. travnja ove godine umrla je u 109. godini života kao najstarija Hrvatica. (Duška PALIBRK)