Čini mi se da je za sada "Vuk s Wall Streeta" Martina Scorsesea najozbiljnije pokazao da nije slučajno nominiran u najkategorijama za Oscara. Iako nepotrebno dug, što se može pripisati činjenici da je riječ o biografskoj priči o Johnu Belfortu (1962.) - film se bavi dijelom njegova života s kraja '80-ih kada je bio gotovo klinac a uspio je već tada od sebe napraviti nevjerojatnu kriminalističku dramu koju na neki način i danas živi i iskupljuje se za njene repove - spretni Scorsise je našao dobrog partnera u Terenceu Winteru koji je biografiju adaptirao u scenarističku satiru.
Podsjetit ću vas da je Belfortova rabota imala svoje krakove i kod nas kada su nekim obiteljima počele stizati informacije da su vlasnici dionica čak nekih svjetskih poznatih marki, a da o tome nisu znali ama baš ništa. Jer, upravo to da ništa ne znaš a povoljno kupuješ i previše ne zapitkuješ - jer je ponuda takva da ju ne možeš odbiti - suština je one dioničarske magle koju je Belfort sa svojom družinom prodavao naivnim, možda i pohlepnim, kompanijama i pojedincima.
Belforta igra moćno Leonardo Di Caprio i možda se jedino može usporediti s ulogom krivotvoritelja čekova na tiskarskom stroju "Istra" u Spielbergovu filmu "Uhvati me ako možeš", gdje je očito dobro spekao prevarantski zanat.
Koliko se god činilo unaprijed poznato i ništa novo, Scorsese je preveliki autor da bi se upustio u još jedno ponavljanje loše biografije za dobru filmsku priču. On zapravo kontekstualizira jednu stvarnu prijevaru s mnogima prije i poslije ove koje su otvorile velike pukotine u poslovnom i bankarskom svijetu, a kod ljudi velike moralne ožiljke da su zagrizli u onu američku svetu parolu: Više, više, više … nikad nije dovoljno, samo je nebo granica! (M. ĆURIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU