Hrvatska psihijatrija treba reformu - poručuje prof. dr. sc. Đulijano Ljubičić, predstojnik Klinike za psihijatriju riječkog Kliničkog bolničkog centra o pitanju kako se kao zajednica, kao društvo brinemo za psihički oboljele ljude nakon što završe bolničko liječenje. Tu svoju tvrdnju obrazlaže postupno - od ključnih događaja u povijesti psihijatrije do suvremenih modela skrbi za psihički bolesne kakvi postoje u visokorazvijenim zemljama svijeta. Tvrdi da su ti modeli, za razliku od onog kakav se provodi u našoj zemlji, za bolesnike humaniji, a za državu jeftiniji.
- Francuski psihijatar Filip Pinel je 1789. duševnim bolesnicima skinuo lance, i to je kao revolucionarno ušlo u povijest psihijatrije. U 19. stoljeću u Engleskoj se duševne bolesnike smještalo u podrume te kao izloške u zoološkom vrtu. Godine 1902. dr. Simon je za duševne bolesnike u njemačkom gradu Warsteinu osmislio i pokrenuo radnu terapiju. U tom sam gradu specijalizirao psihijatriju i taj mi je model dobro poznat. Smještaj pacijenata je bio paviljonski, bili su zatvoreni, a radna terapija se sastojala u tome da su obrađivali polja oko bolnice i hranili svinje koje je Simon u svrhu terapije nabavio. To znači da je takva terapija imala i svoju ekonomsku opravdanost. Model radne terapije se mijenjao i prilagođavao tekovinama vremena, tako da danas u istoj bolnici pacijenti proizvode sofisticirane dijelove za kompjutore. To znači da smisao radne terapije nije samo pacijenta radno okupirati, već i to da proizvod bude tržišni proizvod. Model je prihvatila Amerika, gdje su 30-ih godina prošloga stoljeća počela udomljavanja duševnih bolesnika, veli prof. dr. sc. Đulijano Ljubičić.
S klorpromazinom se počinju razvijati psihofarmakološki lijekovi - antipsihotici, antidepresivi, sedativi i hipnotici. K tome se 50-ih godina počinje upotrebljavati i litij kod bipolarnog afektivnog poremećaja kao stabilizator raspoloženja. Tih godina se u terapiju uvodi i metadon kao supstitucijska terapija za heroin kod narkomana. Posebno zadnjih 20 godina imamo pravu eksploziju novih preparata, osobito antidepresiva i antipsihotika. Sa starim preparatima uspijevali bismo pacijenta dovesti u stanje remisije, što znači u stanje da nema akutnih simptoma, a uvođenjem novih pacijentima vraćamo radnu sposobnost i podižemo kvalitetu njihova života. Ipak, najveći problem u psihijatriji ostaje nesuradnja pacijenata s terapeutima i neredovito uzimanje lijekova.
- Sljedeći problem je što pacijenti ne prihvaćaju svoju bolest, jer su duševni poremećaji još uvijek stigmatizirajuće i mitske bolesti. Upravo zbog te stigme, ali i zbog mitova da su psihijatrijski lijekovi vrlo štetni, pacijenti prestaju uzimati lijekove. I to je jedan od uzroka zašto se često vraćaju u bolnicu. Slično je i s narkomanima i alkoholičarima, jer kad ih otpustimo, gotovo u pravilu se vraćaju alkoholu ili drogi. Uz psihijatrijskog pacijenta stigmatizirana je i njegova obitelj i zato ih često drže u kućama, u izolaciji iz koje rijetko izlaze. (Mirjana GRCE)
VIŠE U TISKANOM IZDANJU