Retrospektivna izložba "David Bowie is..." u londonskom Victoria & Albert Museumu izazvala je takvu euforiju da je samo dan prije službenog otvaranja 23. ožujka putem interneta prodano 50 tisuća karata za izložbu, pa se ulaznice za V&A po e-bayu traže, a za cijenu se ne pita.
Pred velebnim zdanjem V&A muzeja u muzejskoj četvrti grada, na velikom plakatu stoji: "David Bowie is..." i gleda velikim prodornim očima: taj David iz faze Ziggyja Stardusta, s crvenom kosom, luckastom sjajnom šminkom u duginim bojama. Po ulasku na izložbu dobivam jednu od 500 limitiranih Schnesser "Monumentum" Bowie slušalica i tu počinje dvoipol satno nezaboravno putovanje kroz glazbu i stil umjetnika koji je u svojoj 66. godini aktualan baš kao i na početku u 70-ima kada je odlazio u budućnost, da bi se najnovijim album "The Next day" vratio u prošlost, berlinskim razdobljem njegova života inspiriranom baladom "Where are we now?
A gdje smo mi sada? Pitam se i ne mogu vjerovati dok ulazim na izložbu koju čini više od 300 predmeta, od rukom pisanih tekstova, kostima, fotografija, multimedije, dizajna pozornica, do instrumenata i likovnih rješenja za albume. Već na samom ulazu dočekuje me četverominutni videosnimak sedamnaestogodišnjeg Bowieja koji luta ulicama londonskog Sohoa. Zapis je napravljen 8-milimetarskom kamerom, sniman rukama amatera, ali Bowiejevo ponašanje zadivljuje – već tada je hodao i smijao se kao nekakvo rock 'n roll božanstvo.
Dok otkrivam izložbene primjerke koji svjedoče o Bowiejevoj karijeri - među kojima su odijelo s turneje "Ziggy Stardust" iz 1972., harlekinski kostimi sa snimanja spota "Ashes to Ashes", papirići s inspirativnim porukama za prevladavanje kreativne krize u zajedničkom pisanju tekstova s Brianom Enom te pismo u kojem udovicu Georgea Orwella preklinje za prava da piše pjesme na temelju njegovog glasovitog romana “1984.” - praćeni smo Bowiejevim hitovima i snimkama intervjua u kojima objašnjava što je umjetnost i priznaje: “Htio sam biti poznat!”
Kulminacija ili veliko finale je u ogromnoj sali u kojoj se izmjenjuju snimci Bowieja sa stadionskih koncerata na nekoliko ekrana, a u pozadini preko cijelog zida, dimenzija nekoliko katova, njegovi su najznačajniji kostimi. Stilovi koje je Bowie oživljavao kroz desetljeća s lakoćom genijalca inspirirali su brojne stiliste, dizajnere, vizažiste i, naravno, kolege glazbenike. Svaku glazbenu fazu prati i improvizirani studio u koji ulazite i senzori pritom uključuju pjesme iz tog perioda. Izložba je to koju glazba prati cijelo vrijeme. Sa slušalicama koje vas, što zbog glazbe što zbog neprestane prisutnosti Bowiejevog glasa, dovode u meditativno stanje, ovaj estetski audiovizualni spektakl, pravi je napad na sva osjetila. Iz vanvremenskog stanja trgne vas pogled ili šapat posjetitelja koji poput vas cijelom izložbom kimaju glavom i cupkaju: istovremeno je to i osoban, intiman i zajednički doživljaj. (Piše Lara BAGAR)
CIJELI TEKST ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.