Zbog čega je Pula danas takva kakva jest? Zbog čega smo svi mi takvi? Treba li se boriti za ovaj grad? Koliko razmišljate o Puli? Zapitao je publiku preksinoć u Premanturi povjesničar Darko Dukovski na predavanju "Pula i okolica u procesu modernizacije na prijelomu 19. i 20. stoljeća". Nedostaje nam vizionara, odgovorio je. Vizionara koji zna na koju stranu treba okrenuti razvoj kao što je Mozart imao u glavi unaprijed cijelu kompoziciju koju je skladao.
Pula je kroz tranzicije vlasti od Venecije do Napoleona, pa i u prošlom stoljeću prolazila zatvorenih očiju. Cijelo vrijeme svog postojanja to je grad izbjeglica, ljudi dolaze i odlaze, nema kolektivnog sjećanja. Kod svake povijesne prijelomnice počinjalo se iz početka, nema kontinuiteta. Svaka nova vlast negirala je prethodnu, pojasnio je stagnaciju.
Carska odluka donijela razvoj
Kad je riječ o razvoju Pule može se primijeniti i teorija determinističkog kaosa, rekao je Dukovski. Kao i u fizici tako i u ovom slučaju vrlo mala promjena u početnim uvjetima može dovesti do nepredvidljivog rezultata nakon nekog vremena. Pula tijekom svoje tisućljeća duge povijesti bilježi kontinuitet naseljavanja, ali i kontinuitet gubljenja stanovništva, dakle diskontinuitet. Iz razvojne besperspektivnosti, apatije i klonulosti grad je moglo izvući čudo. I ono se dogodilo carevom odlukom da Pula postane glavna austrijska ratna luka.
Puli se dogodio vizionar car Franjo Josip Prvi koji je u dobi od svojih 20 godina odlučio da će upravo Pula biti glavna ratna luka carstva i arsenal mornarice u inat starim admiralima koji su bili za druge opcije. Osim što je imala prirodno pogodan zaljev Pula ni po čemu nije trebala biti glavna luka. Malaričan grad 1813. godine brojao je 760 stanovnika. Nakon rušenja starih gradskih bedema zaraslih u šikaru koji su stvarali pogodno tlo za bolesti, broj stanovnika malo se povećao. Zahvaljujući carskoj odluci počelo se isušivati okolne močvare kao što su Pragrande i na Punti.
Ljudi su bili oduševljeni napretkom grada. Postavljena je vodovodna i električna mreža, uskoro plinovod i tramvaj. Grad je nastajao s pogledom u budućnost, građen je za narednih sto godina. Bez vizionara teško je to napraviti, konstatirao je Dukovski. Sve ono što je stvorila Austrija danas uzimamo zdravo za gotovo, nema stvaralaštva, pregradnje ima, ali o duhu modernizacije nema govora.
Obrtnicima besplatni prostori
Vrativši se na povijesne činjenice, podsjetio je da Pula nema graditeljski mediteranski štih koji je imala u doba Venecije, jer ju je izgradila vojska po uzoru na srednjeeuropski grad. Govoreći o identitetu grada, Dukovski veli da ga Pula možda nikada nije ni imala s obzirom da su svi dolazili da bi uskoro otišli. Oficiri i vojnici doživljavali su grad kao prolazno mjesto, ono gdje moraju službovati.
Mornarica je ipak privoljela obrtnike da dođu u grad tako što im je besplatno dodijelila gradske prostore što je poticajan primjer kako kontrolirati smjer razvoja. Ubrzo je tako stiglo desetak šnajdera, postolara, stolara, kovača, a za njima stigli su i trgovci. Već 1869. grad je imao 18.073 stanovnika, a na vrhuncu 1910. godine 53.700 bez vojnih lica.
Bio je drugi po veličini, odmah iza Zagreba, a veći od Ljubljane. Međutim osjećala se dihotomija između vojske i građana, čemu smo uostalom svjedoci sve do 1991. godine od kada to više nije vojni grad. Ludovico Rizzi imao je viziju kako Pulu pretvoriti u civilni grad. Izgradio je tržnicu i mnoge druge važne objekte, ali je prerano umro.
Radništvo je dolazilo iz okolnih mjesta, ali u isto vrijeme nisu prekidali vezu sa svojom kampanjom. Tek kada su izgrađene barake mogli su se i stalno naseliti jedan dio arsenalota koji nisu podigli svoje kućice na periferiji grada. Barake na Stoji bile su za ono vrijeme suvremeni stambeni prostori jer su imali dva wc-a na katu i zajednički vešeraj - lišjeru. Po uzoru na njih i stambene zgrade u 50-im godinama imali su zajednički vešeraj, dometnuo je Dukovski.
- Grad je živi organizam poput stabla. Ako ima previše lišća i nema ga čime hraniti, odbacit će lišće i plodove. Ugodno se osjećamo u gradu, ako se prepoznajemo kada prolazimo ulicama. To je moguće kada je grad veličine do 50 tisuća stanovnika. Građane povezuje zajednička memorija. Rušenjem dijelova grada ruši se i zajednička povijest, poručio je Dukovski i zapitao se kako će budući naraštaji ocijeniti današnje stanovnike grada.
Predavanje je organizirala Fenoliga - Udruga u kulturi i JU Kamenjak. (Jasna ORLIĆ)