Danas se diljem svijeta obilježava Svjetski dan kazališta. Taj se dan obilježava od 1962. godine 27. ožujka, a datum je odabrala svjetska udruga za kazališnu umjetnost- ITI (Internatonal Theatre Institute). Prigoda je to da kazališni ljudi podsjete javnost na snagu izvedbenih umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva. Svake godine poruku piše jedan od istaknutih kazališnih umjetnika. Ove godine to je suvremeni poljski redatelj, Krzysztof Warlikowski, a običaj je da se širom svijeta ta poruka čita prije početka predstave.
Živi riječni tokovi
"Kazališne majstore najlakše je pronaći daleko od kazališta. To su obično oni koje kazalište ne zanima kao mehanizam reproduciranja klišeja i konvencija. Upravo oni pronalaze pulsirajuće izvore i žive riječne tokove, koji uglavnom zaobilaze kazališne dvorane i neizmjerno velike grupe ljudi koji se u njima gomilaju, uporno pokušavajući imitirati nekakve svjetove. Imitiramo, umjesto da stvaramo vlastite, koncentrirane svjetove, u živom dijalogu s publikom, svjetove natopljene afektima, koji teku sakriveni, a koje upravo kazalište umije majstorski razotkriti.
Takve predvodnike najčešće pronalazim u prozi. Ovih dana stalno i svakodnevno razmišljam o piscima, koji su prije gotovo sto godina proročki, no ipak s nekim oprezom opisivali sumrak europskih bogova, koji je našu civilizaciju utopio u mrak. U tom se istom mraku i danas nalazimo. Mislim tu na Franza Kafku, Thomasa Manna i Marcela Prousta. A u tu bih grupu proroka dodao još i Johna Maxwella Coetzeea", veli Krzysztof Warlikowski u svojoj međunarodnoj poruci.
U hrvatskoj poruci Matko Raguž, glumac, redatelj i kazališni producent ističe: "Danas nam je potrebna tišina da mirno razmislimo tko smo, gdje smo i koja nam je svrha. Zapitajmo se danas (i ne samo danas) o sebi, svom pozivu, svom utjecaju, svojim ostvarenim i neostvarenim snovima. Zapitajmo se što još učiniti da bi onima pokraj, oko i ispred nas bilo bolje, jer samo će tako i nama biti bolje.
Posvećeno mjesto
Mi koji smo privilegirani suočiti ljude s njima samima, potaknuti ih na razmišljanje, zabaviti ih i nasmijati, rasplakati ih i oplemeniti, mi koji u svoje i njihovo ime imamo i pravo i zadaću postavljati pitanja onima koji imaju moć odluka, zapitajmo se kako ovo vrijeme učiniti podnošljivijim i svijet boljim u ovom okruženju buke (i halabuke) novih medija i društvenih mreža koje su postale lokalno-globalna pozornica. Kazalište je jedno od posvećenih mjesta ove civilizacije, rijetko mjesto gdje nam pada duhovna 'mana s neba' i ako imamo sreće, ponekad ćemo iz njega izaći za poneku spoznaju duhovno bogatiji. Teatar je potreban kao utočište pred 'nedaćama svijeta', mjesto spoznaje, mjesto susreta ljudskih bića, mjesto katarze". (V. BEGIĆ)