Mostarski pjesnik Marko Tomaš boravio je nedavno u Pazinu, u Kući za pisce - Hiži od besid. Valjalo je iskoristiti priliku i napraviti razgovor s jednim od najpopularnijih pjesnika s ovih naših južnoslavenskih prostora.
- Sjedimo na brodu. Puše jugo. Prilično jako. Vezani smo za obalu. Pijemo ono što držimo u rukama. Nisam te nikada pitao, a dugo se poznajemo, kako podnosiš more, ipak si ti čovjek od rijeke, odnosno rijeka.
- Neću biti pretenciozan pa reći da podnosim more. Moram biti još pretenciozniji pa reći da more volim. Onako kako se vole stvari iz daljine, često nekritički, slijepo ih obožavajući, sva njihova poznata i nepoznata svojstva idealiziram. Sklon sam, dakle, pretjerivanju. Lijepo mi je na moru. Otvara me na način da se osjećam potpuno slobodnim. Ali teško ti mogu definirati i točno opisati taj osjećaj. Uostalom, nikome nije pošlo za rukom precizno opisati osjećaj slobode. Da je drugačije, možda bismo živjeli u drugačijem svijetu.
- Pitam te za more i zbog tvoje posljednje zbirke pjesama naslovljene "Regata papirnatih brodova". Rekao bih, zdravo logički, da su ti tvoji brodovi osuđeni na raspad, potonuće. Je li to tvoja osobna regata ili si u nju uključio čitav ljudski rod?
- Meni cijela ova utrka među ljudima liči baš na to. Krhke, lako potopive konstrukcije utrkuju se među sobom u prostoru koji će ih progutati. Unatoč tomu, bitno je preteći raskvašenog kolegu na rubu potonuća. Nitko se ne osvrće. Nikome ne pada na pamet otkazati utrku. Sladunjava je to metafora, ali baš takve volim. Čine mi se preciznima.
- "Želim postati terorist/pucati na slovenskog predsjednika", stihovi su kojima započinješ zbirku. U drugoj pjesmi pišeš da revolucija više nema jer nema revolucionara pa nam preostaje jedino terorizam. Je li terorizam doista jedino što preostaje, gdje je nestala gerila?
- Posvuda po svijetu traju ratovi koji su pravno definirani kao policijsko-vojne intervencije. Pravno to znači da se nigdje na svijetu ne vodi rat. S ljudske strane promatrano možemo zaključiti kako je sve to običan terorizam, bez obzira na to što ga sprovodi neka vojna alijansa koja odlučuje kako će što biti definirano. To je novi način upravljanja strahom. Rata neće biti. Barem ne u onom klasičnom smislu, neće biti frontalnih ratova, ne u zapadnom svijetu, ali zato će posvuda biti puno uličnog nasilja i terorizma, a to je puno gore nego frontalni rat. Strah će rasti nezaustavljivo kao do sada nezabilježeni oblik tumora. On će ograničiti sve naše slobode, i one unutarnje i one koje bi nam zakoni trebali garantirati. Zbog svega toga nikada nije bilo lakše upravljati ljudima. Niti znaju što bi mislili, niti kako bi djelovali u odnosu na sve te pojavne oblike nasilja. Revolucija je zastarjela tehnologija. Ona nama poznata. Pripada nekim vremenima koja se danas čine romantičnima onoliko koliko je doba vitezova na konjima izgledalo romantično u doba revolucija. To je evolucija nasilja. Evolucija upravljanja strahom. Nitko nikome više ne vjeruje. Od svakoga se treba čuvati. Kao u najcrnjoj antiutopiji, kao u najgoroj diktaturi, takav je naš svijet, takvo je naše vrijeme. Zato tako uplašeni još i samujemo. A usamljen čovjek neće pokrenuti revoluciju. Ona dolazi iz udruženog zanosa.
- Dobro da u tom početnom stihu nisi spomenuo nekog hrvatskog dužnosnika jer kod nas se hapsi i za bezazlenije izjave. Ne znam kako tebi, ali čini mi se da je demokracija na ovim prostorima donijela jedino slobodu pljačke, lopovluka, a sve su druge navade ostale iste, odnosno čak su i evoluirale u negativnom smislu. Kako ti doživljavaš slobodu na ovim našim prostorima?
- Jednom sam u životu dopustio da me cenzuriraju. Spomenuo sam, naime, da bi trebalo pucati na tog i tog konkretnog dužnosnika, na što su moji urednici reagirali sa strahom. Obzirom gdje žive, strah mi je bio razumljiv. Pristao sam na cenzuru kako oni ne bi ispaštali zbog neke moje blesave teorije koju sam tim primjerom htio dokazati. Nema šale s paranoičnim vladarima koji sprovode diktaturu demokracije i kapitala. Nema, dakle, slobode. Ne onakve kakvu možemo osjetiti na moru. Nekada je čovjek mogao žrtvovati dio slobode zarad sigurnosti, a što danas raditi kada nitko ne garantira nikakvu sigurnost? Nema slobode niti sigurnosti. Samo strah i samoća. To su, čini mi se, glavne odlike današnjeg čovjeka. Sloboda je danas isključivo vezana uz moć. Mi smo je osuđeni tek izmaštavati. Sloboda je vrednota koja se njeguje u nekom društvu, sustavu. Danas su vrijednosti zamijenjene interesima te o njima uopće ne možemo govoriti. Tako je i sloboda tek filozofska, sociološka kategorija koju možemo samo promišljati. Ima, doduše, surogata za slobodu, postoje njezine reprodukcije, ali one su privid, iluzija, konstrukcija. Slobodni smo možda jedino tragati za slobodom. Ali, znaš, lako je upasti u kontradikcije, zbunjeni smo, a to je savršen način da zagubimo i misao o slobodi, o tome što bi ona mogla i trebala biti.
- Ljubavi, Marko, ljubavi nam treba. U tvojim pjesmama je nalazim u beskonačnim oblicima, količinama. Je li ti zbog toga itko rekao da ti je poezija patetična? Ako jest, kako se braniš i je li uopće potrebna obrana?
- E, vidiš, govorio sam o samoći, nepovjerenju, otuđenosti. Ljubav je jedina stvar koja mi se čini kao moguća protuteža tim osjećanjima. Žudnja da pobijedimo samoću, da je prevaziđemo, da se približimo jedni drugima, počnemo si vjerovati bez zadrške, naivno, poput djece. Zato me okupira ta tema. Ljudi koji ljubav izjednačavaju s patetikom imaju ozbiljnih problema. Cinizam je zamka. Ciničan čovjek nikada ništa neće poduzeti. Za akciju je potreban zanos. Poput ljubavnog. Kroz pisanje prizivati vrijeme koje nas podsjeća na naivnu, bezrezervnu ljubav, to je moj alat, moj pokušaj da pobijedim samoću, da komuniciram s ljudima. Patetika je moj alat. Po meni legitiman. Žalim pametnjakoviće, cinike. Ako pokušava živjeti strastveno, čovjek zna koliko mu je vrijeme ograničeno. Ako ga netko želi potrošiti na cinizam, ja tu ne mogu ništa osim da žalim ljude koji gube vrijeme na to da pokažu kako su iznad "profanih" i samim tim kompromitiranih osjećanja. Svatko bira bitku koju će izgubiti.
- Na ovim su našim prostorima krivo protumačili ljubav, pretvorili su je u metastazu koja ždere sve oko sebe. Mislim tu prije svega na "ljubav" prema domovini, državi, narodu. U jednoj pjesmi kažeš: "Odričem se neovisne države/i ubojica koje su stvarale njen ustav." Odnose li se ti stihovi na sve države nastale nakon raspada Jugoslavije?
- Dakako. S tim da je teško te zemljice nazvati državama. Država bi trebala imati nekakav sadržaj. Ove naše zemlje više ništa ne posjeduju niti u materijalnom smislu. Ne znam u odnosu na što bi, recimo, onda čovjek trebao biti patriot, što bi to moglo značiti? Možda slijepu ljubav prema stotinjak zadrtih muškaraca i žena koje ih oponašaju u svemu, a koji sjede u parlamentima igrajući se, simulirajući državu? To je sve običan teatar, iluzija. S tim da teatar ima više smisla i stvarnog života od ove lakrdije, vodvilja koji nas, na žalost, košta jako puno živaca. Svi su se uprli da naknadno izgube Drugi svjetski rat, time se ti ljudi bave. Odjednom su svi djedovi i bake bili pripadnici ustaškog, četničkog pokreta i handžar divizije pa, molim lijepo, hoće mi netko objasniti tko je onda bio partizan, tko je dobio Drugi svjetski rat ako odjednom nitko nije bio partizan? Što se, dakle, događa? Svi hoće da su slijednici marionetskih kvislinških tvorevina pa, majku mu staru, o kakvim onda državama govorimo? Nema ih, one ne postoje, to su samo jadni, prijezira vrijedni hologrami.
- Za tebe bi se, iako nisi pisao u vrijeme postojanja Jugoslavije, moglo reći da si jugoslavenski pjesnik. Tvoje se zbirke odlično prodaju u svim bivšim republikama SFRJ-a, čitatelji te podjednako vole u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Makedoniji, Crnoj Gori. Kako to tumačiš?
- Možda imam više sociološkog instinkta nego književnog talenta. Teme kojima se bavim i koje su čest predmet negativnih kritika su očito one zbog kojih se ljudima to što radim čini bliskim. To je naša sekta, pomalo tajna udruga, ujedinjenje samoća. Volim vjerovati da je tako. Poklapanje čežnji, pokušaj da se pobijedi samoća i povede revolucija bez krvi i buke i pokušaja da se uspostavi politički sustav. Danas je najteže vjerovati drugome. Baš zbog toga tome treba težiti. To pokazuje našu unutarnju snagu. A mene, obzirom je tradicija na kojoj sam rastao rock and roll, interesira prostor popularne kulture. Zato se igram nekim obrascima od kojih se pravovjernima diže kosa na glavi. Ja ne želim jednu diktaturu zamijeniti drugom. Želim se osloboditi svega toga. Malo je prostora, a puno nesigurnosti koje želim dokusuriti ovdje. Malo je toga ostalo od Jugoslavije, gotovo ništa, ali ostali su ljudi odgojeni kao Jugoslaveni, ljudi kojima je nacionalno vulgarno, retrogradno. Nema nas puno, nismo nikakva politička činjenica, ali ne mislim da bismo to trebali biti. Imamo svoje mikrokozmose, i to je to. Imamo svoju čežnju za slobodom. To što osjećam nekakvu čežnju meni je dovoljno da se osjećam živim, da znam da nisam zombi.
- Boravio si mjesec dana u Pazinu u Kući za pisce - Hiži od besid. Krajem godine dolaziš i na Sa(n)jam knjige u Pulu. Zapravo si čest gost u Istri. Jesi li se to navukao na Poluotok?
- Meni su Poluotok ljudi koji tu žive. Imam svoje ljude i meni je to dovoljno da taj prostor osjećam svojim. Ne bih imao ništa protiv da sam češći gost u Istri nego je to trenutno slučaj. Istra će zauvijek biti dobra onoliko koliko ima dobrih ljudi na koje možeš računati u životu. Isti je slučaj i s Hercegovinom u kojoj živim, Dalmacijom itd.
- Često se u našim noćnim razgovorima dotaknemo nogometa. Ti si hodajuća enciklopedija tog sporta. Napisao si biografiju velikog Ivice Osima. Koliko mi je poznato, knjiga je završila i na japanskom tržištu. Što te ponukalo da je napišeš?
- Prvo su me neki ljudi nagovorili na taj poduhvat. Dugo sam se opirao. Plašio sam se tog projekta da budem iskren. Gotovo sam obolio od depresije u to vrijeme. Svaka moja nesposobnost mi se činila ogromna, a svaka moja sposobnost ništavna. Valjalo se upetljati u nešto što je dio povijesti, ne samo sportske. Na koncu sam se s depresijom odlučio boriti radom. Pobijediti samog sebe. Kao neki sportaš, tako sam to izveo. Jednostavno sam se potrudio prevazići samog sebe. Na koncu, tako ljudi kažu, to nije ispalo tako loše.
- Planiraš li pisati još koju biografsku knjigu, hoće li ponovno biti neki sportski lik i čiji ti je život dovoljno zanimljiv da bi ga stavio na papir?
- Teško je reći da planiram. Opet se, zapravo, borim s nagovaranjima da nešto takvo poduzmem. Mjerkam samog sebe s nekakve distance, ponovno nesiguran u vlastite mogućnosti. Postoji neka ideja, ali o tome je rano javno govoriti. A takvih likova ima, to je sigurno. No, tko sam ja da im podižem spomenike, to je pitanje koje me muči. (Bojan ŽIŽOVIĆ)