I ove godine, uz 100. obljetnicu rođenja viškog Voltairea, sve da i ne želimo postajemo svjesni onog što je neprijeporno: Ranko Marinković (1913. - 2001.) je velika, svakako jedna od najvećih tema hrvatske književnosti i kulture, osobnost koja se ne rađa često u jednoj kulturi. Nemirni "maestro" sišao je sa životne pozornice i mir našao u Komiži, rodnoj uvali svoga oca maranguna Vice pomirivši se tako, daleko od funeralne pompe velegrada, sa svojim otokom, svojim ljudima, svojim temama...
Ako ga je ikad "ružio" glas o krutosti i netrpeljivosti spram zavičajnih veduta i ljudi koji su se "u sjeni vrućeg ljeta" u njegovoj literaturi prepoznavali i kao individue, a ne samo kao arhetipski signali naših sudbina, Marinković, koji se držao one da je svaki čovjek otok a svako napuštanje otoka odisejevska avantura, pred svoj odlazak kao da je to htio demantirati i sa svima se oprostiti i biti sa svima u dobru, prije svega sa svojim otočanima.
Bio je i ostao svakako najveća osobnost koju je otok Vis od Marulića naovamo imao u svojoj dugoj plovidbi kroz stoljeća, a uspomene na njega i danas su žive i u njegovom rodnom gradu Visu, na Kutu, gdje namjernike na njega upozorava spomen-ploča postavljena na rodnoj mu kući, i u gradu Komiži, gdje mu na slikovitom groblju po njegovoj vlastitoj želji počiva tijelo.
Marinkovićev duh i danas je, osam godina nakon smrti, živ u memoriji rodnog otoka i lebdi ne samo nad viškom pučinskom stijenom već i nad cjelokupnom hrvatskom književnošću, koja nastoji održati uspomenu na šjor Ranka i nudi nova iščitavanja njegovog već za života visoko cijenjenog opusa. (J. FIAMENGO)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU