Damir Ocvirk autor je s pulskom adresom koji posljednjih nekoliko godina dobiva nagrade i priznanja za svoj književni rad, posebice za kratke priče. Posljednju je nagradu primio nedavno na Hrvatskom saboru kulture u Križevcima. Bio je to povod da porazgovaramo s njime o njegovom stvaralaštvu.
- Od književnih žanrova preferirate kratke priče. Smatrate li ih najpogodnijim izrazom za eksperimentiranje, budući da svaka od Vaših priča donosi mogućnost i donekle površnijeg čitanja, kao i onog dubinskog, za kojim zahtjevniji čitatelji tako vape?
- Priča je zbijena književna forma, a moje priče su zbijeni romani. Danas prevladava blog, a on je fotografija, dok je priča umjetnička slika. Ja pišem mahom satiričko-ironične priče.
Fizičku i mentalnu energiju crpim iz istočnjačkih vještina, a samo pisanje počinjem i završavam transcendentalnom meditacijom. Biram natječaje na koje ću poslati priče i preferiram one u kojima sjedi netko s doktoratom iz književnosti. Ako priča prođe, ulazi u zbornik, ima osiguranu logistiku, a može se usporediti i s ostalim uracima.
U proteklih godinu-dvije izašlo je desetak priča u uobičajenim tiražama od tisuću primjeraka po zborniku. Dakle, radi se o deset tisuća primjeraka analize društvenih zbivanja, protkane umjetničkom fikcijom, pa sam na neki način došao u kontakt s nekoliko stotina oštrih i tupih pera.
- Jedna od Vaših priča, "Usudi se, Santina" je i zabavna, ali i, kada se sagleda cijeli kontekst njezinog sadržaja, prilično tužna. Što ste htjeli postići takvom vrstom naracije?
- Ta priča nije u mojemu prepoznatljivom satiričko-ironičnom stilu. To je sofisticirana erotska priča, napisana bez vulgarnih riječi i sa sretnim završetkom. Zbog nje sam proučio anoreksiju, pojavu tanga kao plesa, djela Astora Piazzolle, sviranje violončela i drugo.
Priča nije prošla na natječaju za erotsku priču jer je eminentni žiri izjednačio vulgarnost i erotiku, ili obrnuto. Potom sam za nju i cjelokupno književno stvaralaštvo u 2012. nagrađen plaketom Hrvatskog sabora kulture, koja mi je uručena na 31. susretu hrvatskih zavičajnih književnika nedavno u Križevcima. Tada sam otkrio da pohvale, bile i književne, djeluju na mene kao i erotika, tj. totalno me zbune.
- Koji su bili Vaši uzori, i kada ste osjetili potrebu za pisanjem?
- U mojim godinama je opasno imati uzor, pa makar bio to i sam sebi. (Razgovarala Vanesa BEGIĆ)
CIJELI RAZGOVOR U TISKANOM IZDANJU