Fešta za feštom, umoran i neispavan, ali presretan, bio je u ponedjeljak popodne vaterpolist Damir Burić. Zlatni Puljanin ostvario je svoj sportski san u Londonu. S "barakudama" se popeo na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja. Stopostotnim učinkom na turniru, s osam pobjeda u isto toliko nastupa, osvojili su olimpijsko zlato.
Bila je to jedina medalja koja je nedostajala u fenomenalnoj kolekciji pulskog diva. Nije stoga krio svoju sreću na dočeku hrvatskih olimpijaca na zagrebačkom aerodromu, niti kasnije na proslavi na Trgu bana Jelačića. Netom nakon ove druge proslave javio se na mobitel, na poziv iz Pule. Do nekog bi drugog sportaša u tom trenutku vrlo, vrlo teško došli. Ali ne i kad je Burić u pitanju.
Sportaš s europskim, svjetskim i olimpijskim zlatom ostao je jednako pristupačan, jednako običan, uvijek spreman za razgovor, kao i kad je sad već davne 1997. godine počinjao igrati vaterpolo u Puli, na improviziranom plivalištu na Valsalinama. Uspjeh često promijeni osobu, samo oni najveći ostanu isti i nakon najvećeg uspjeha karijere. A Burić je takav. Zato je istinski sportaš, puno veći od tih 205 centimetara s kojima je bio najviši vaterpolist olimpijskog turnira.
- Sretan sam, presretan! I umoran. Jako umoran - prve su riječi koje je olimpijski pobjednik prenio iz Zagreba. - Nisam se stigao naspavati jer smo odmah nakon dodjele medalja otišli na večeru u Hrvatsku kuću, potom smo skupa s rukometašima feštali do jutra. Onda smo putovali, pa smo imali ove dvije fešte u Zagrebu, između kojih smo bili na prijemu kod premijera Zorana Milanovića. Sad idem u Rijeku, čujem da ćemo i tamo imati feštu, a u srijedu navečer imam već zakazan doček u Puli. To je uvijek tako nakon zlata. Idemo s fešte na feštu, s prijema na prijem. Ali, nije mi problem. S olimpijskim je zlatom sve lakše.
Uoči polaska za London Burić je priželjkivao bilo kakvu medalju. U Ateni i Pekingu nije uspio osvojiti olimpijsku medalju, sad je ona najsjajnija konačno stigla oko njegovog vrata. U trećem pokušaju. Bila je to treća sreća. Zapravo, tu se o sreći najmanje radilo.
- Olimpijsko zlato bilo je jedino koje mi je nedostajalo. Zato se sad osjećam super sretno i zadovoljno. Iako, nije mi još "sjelo". Nisam još stigao u miru razmisliti o svemu. Mislim da ću tek kroz koji dan shvatiti to što smo napravili u Londonu i što sad imam i tu posljednju veliku zlatnu medalju koja mi je dosad izmicala. Ovo je definitivno kruna moja karijere. Pobjeda na Olimpijskim igrama je vrh. Najviše dostignuće koje sportaš može ostvariti.
Tek kad dođeš u Olimpijsko selo, kad vidiš kakve se tamo svjetske zvijezde nalaze i ne uspijevaju doći do olimpijske medalje, tek tada shvatiš koliko ta medalja znači. I koliko je u sportu, bilo kojem, teško uspjeti doći do vrha. (R. CAR)
VIŠE U TISKANOM IZDANJU