Dugim i teškim koracima na kratkoj bini ispunjenog podzemnog kafića Bunker klatario se Damir Avdić, poznat i po nadimcima Graha, Diplomatz ili jednostavno Bosanski psiho, bezgrešno dajući ritam svojim kratkim i snažnim stihovima i rifovima koji ubadaju nagomilane laži, prijetvornosti i licemjerja suvremenog doba.
Stara pankerska glazbena škola u zrelim godinama - Avdić je rođen 1964. godine u Tuzli - nadograđena je ujednačenim i direktnim nastupom u kojem kombinira performans, pjesništvo, filozofiju i dakako gnjevnu hardcore glazbu udarajući po lažnoj i pomodnoj, "salonskoj" ljevici, kao i po totalitarističkoj kapitalo-konzumerističkoj desnici.
Usudio bih se reći da ovakav solistički nastup Pazin godinama nije vidio. Prvi samostalni album ovaj je anarhistični Tuzlak objavio tek s 40 godina, navodi biografija, ali je zato prije toga svirao u punk grupi Rupa u zidu, s kojom je još devedesetih snimio pet albuma. Neko vrijeme živi u Americi, iz koje se vraća u Tuzlu gdje piše dva romana ("Na krvi ćuprija" i "Enter Džehenem") i zbirku pjesama "Kuda sestro". Na kazališnim daskama izvodi monodrame, a trenutno živi u Ljubljani sa suprugom i djetetom.
U Pazinu je predstavio najnoviji, peti studijski album pod nazivom "Human Reich", koji je izašao lani u rujnu, a sadrži 14 pjesama. Snimljen je u ožujku 20143. na Konzervatoriju za glazbu i balet u Ljubljani. Prije toga proslavio se albumima "...od trnja i žaoka" (2004.), "Mrtvi su mrtvi" (2008.), "Život je raj" (2010.) te posebice "Mein Kapitalom" iz 2012. godine.
Iako pitomog garda, kada krene sa svirkom u Avdića nema kompromisa, đavolski prodoran pogled kojim fiksira prisutne i, da se poslužimo njegovim izrazom, repetirana gitara na gotovs ne može ostaviti slušatelja bez stava ili osjećaja. Naročito su mu moćni stihovi, s kojima se ne morate baš u svemu složiti, ali koji navode na promišljanje današnjeg svijeta i ljudskih odnosa u njemu.
Na njegovoj službenoj web-stranici piše da je Avdić "neposredni komentator društva koje je po raspadu bivše države upalo u nostalgično opjevavanje prošlosti u kojoj kao da nije bilo grešaka ili pak slijepo vjeruje da je devedesetih godina nastupilo vrijeme demokracije, pluralizma i slobode".
Zaključimo članak stihovima: "Živim u vremenu, u kojem je nasilje fetiš, a ljubav slabost i poniženje, za pedere i luzere, za izj(…) i ostavljene, živim Human Reich". (A. DAGOSTIN)