Večeras će, u prostorijama pulske zadruge Praksa, s početkom u 20 sati, biti otvorena izložba crteža Daliborke Simić, a tom će prilikom nastupiti kantautorica Sedina Cerovac.
Daliborki Simić (1982.) ovo je prvo javno izlaganje radova. Rođena je u Zagrebu, gdje je završila osnovnu i srednju školu te Tekstilno-tehnološki fakultet, na kojem je diplomirala 2007. godine. Te se godine preselila u Istru, gdje do danas živi i radi. Crta otkad zna za sebe, no tek večeras prvi put to pokazuje javnosti.
- Otkud refleks za prvim javnim izlaganjem u 33. godini života? Unutarnja potreba za komuniciranjem s publikom, stasala vjera u svoj izgrađeni iskaz ili nešto treće?
- Možda ovo drugo; stasala vjera. A i prijatelji su me dugo nagovarali na izložbu.
- Zaposleni ste u turizmu, a ne u tekstilno-tehnološkoj struci. Jeste li taj fakultet upisali zbog crtanja?
- Crtala sam i prije upisa na fakultet, i vjerojatno bih crtala i da ga nisam upisala. Ustvari, htjela sam upisati likovnu akademiju, ali nisam vjerovala da bih je, s obzirom na strogu selekciju i prijem malog broja studenata, mogla upisati, pa se nisam ni pripremila. Voljela sam crtati i na "tekstilnom fakultetu"; nisam ga upisala iz želje za kreacijom odjeće, niti da bih diktirala ljudima što da odjenu. Upisala sam ga jer sam imala 18 godina i nisam znala što bih sama sa sobom.
- Koji su vam uzori?
- Sviđa mi se razdoblje secesije, Klimt, Muncha. Sviđa mi se Frida Kahlo, jer je žensko. Dakako, i stripovi, primjerice Hernandezov "Ljubav i rakete".
- Pojedine crteže prate i literarni iskazi koji su, uvjetno rečeno, "dječji", "infantilni". Je li to lakši, suptilniji način izražavanja o smislu života, bijegu od prošlosti, emigraciji?
- Nekako mi je najbolje kad svoje osjećaje izražavam na najjednostavniji način. A i crteži su mi jednostavni. Kao da na taj način uspijevam izraziti srž onog to želim reći.
- Što je srž?
- Ponekad su to moja razmišljanja o životu, smrti, ljubavi, samoći…
- Rođena ste Zagrepčanka. Kako to da ste prije osam godina izabrali Pulu kao svoj grad?
- Sviđaju mi se ljudi Pule. (Zoran ANGELESKI)